Rođen je u mjestu Hašani u Bosanskoj Krajini, gdje je završio osnovnu školu. Učiteljsku školu pohađao je u Banja Luci, Delnicama i Sarajevu, da bi diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu na pedagogiji.
Djed kao najveća inspiracija
Otac mu umire kada je imao samo četiri godine, a on odrasta sa majkom, sestrom, stricem i djedom za koga je bio posebno vezan i često govorio da mu je on bio najveća inspiracija. U osnovnoj školi došao je i do prvih knjiga. Bilo ih je vrlo malo, ali je, kako je jednom rekao, svaku zapamtio. Prvo djelo je objavio već sa 14 godina u omladinskom časopisu “Venac”, a kao književnik biva primijećen već u ranim studentskim danima i 1939. godine osvaja nagradu “Milan Rakić”.
Tokom Drugog svjetskog rata Branko je bio ratni dopisnik i pripadnik ustanika narodnooslobodilačke borbe. Iako prije svega satiričar, rat ostavlja trag u njegovom stvaralaštvu, pa se tih godina u njegovim rečenicama može pročitati strah i žalost koje je osjećao uslijed teške situacije koja je zadesila njegov rodni kraj.
Pisanje za djecu je najljepši posao
Jedno od njegovih najljepših djela, “Bašta sljezove boje”, posvetio je svom prijatelju Ziji Dizdareviću, ubijenom u logoru Jasenovac. U poslijeratnom periodu bio je urednik više dječjih časopisa i danas se smatra jednim od najvećih dječjih pisaca.
-Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti – napisao je Ćopić.
Neka od njegovih najpoznatijih djela su “Prolom”, “Doživljaji Nikoletine Bursaća”, “Orlovi rano lete” i za najmlađe čuvena “Ježeva kućica”.
Često je sebe nazivao seljakom
U radovima namijenjenim odraslima prevashodno se bavio životom seljaka, siromašnih, ljudi sa margine, a inspiracija za seoske dogodovštine mu je najviše bio njegov rodni kraj. Iako je završio fakultet i poslije rata postao profesionalni pisac, često je sebe nazivao seljakom i ostao skroman tokom cijelog svog života.
„Čovjeka valja požaliti, razumjeti učešćem, pomilovati ga lijepom rječju i dobrim sjećanjem, ali mu se valja i podsmijehnuti. I pustiti ga da se i on podsmijehne drugima i samome sebi.“, govorio je Ćopić.
1958.godine dobio je NIN-ovu nagradu za roman “Ne tuguj bronzana stražo”.
Progon od strane Tita i Komunističke partije
Paralelno, Branko se bavio i satirom. Kada je 1950. objavio “Jeretičku priču” u listu “Jež”, koja je nastala kao izraz njegovog neslaganja sa putem kojim ide država, naišao je na snažnu osudu Tita i Komunističke partije.
U jednom dijelu priče on navodi:
“Drug ministar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo, na veliku plažu, među narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se umiješa među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniji, vredniji i mudriji, izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno, kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.”
Josip Broz je tada izjavio da pisac neće biti uhapšen, ali “takvu satiru neće dozvoliti”, dok su mu bili prišiveni atributi “reakcionara”, “anarhiste” i “protivnika progresa”. UDBA je odmah otvorila dosije „Branko Ćopić“, i stavila ga “pod mjere”. To je značilo da je bio praćen, bilježeno je sa kim se sastajao, šta je govorio na predavanjima, a redovno je pozivan i na različita saslušanja. Sve to dovelo je do njegovog isključenja iz KPJ 1960. godine. I mnoge kolege su mu okrenule leđa.
Iz „Moskve“ u smrt
Pretpostavlja se da su ti progoni glavni razlog što je odlučio da digne ruku na sebe. U poruci koju je ostavio svojoj supruzi prije nego što je izvršio samoubistvo napisao je: “Zbogom lijepi i strašni živote!” Prije nego što je to učinio, Branko je bio u hotelu “Moskva” gdje je bogato častio konobare, rekavši im: “Imam, vjerujte, veliki razlog…”.
Sahranjen je na beogradskom Novom groblju u Aleji zaslužnih građana, a brojne škole, ulice i biblioteke danas nose njegovo ime. Tokom rata u Bosni i Hercegovini srušen je njegov spomenik u Bosanskoj Krupi, a njegova kuća u Hašanima spaljena.