Foggiansko društvo (Società foggiana) naziv je prikladan za naučnu, književnu ili sličnu udrugu. Neutralan je, pitom, ali ga je, radi mimikrije, prisvojila divljačka, okrutna organizacija: lokalna mafija u Foggii, važnome kotarskom centru na visoravni u sjevernoj Apuliji, tridesetak kilometara od Jadranskog mora.
Okrstili su je i Četvrtom mafijom, što je pretjerana počast, jer je barem sedam preživjelih mafija u Italiji starijih, a uglavnom i jačih od Foggianskog društva. Pozornost ne samo novinara, nego i filmskih producenata, privukla je nerazboritom okrutnošću. Talijanski ministar unutrašnjih poslova Matteo Piantedosi, po zanimanju prefekt s višedecenijskim policijskim iskustvom, prošli je mjesec ocijenio da je Foggiansko društvo po svojim metodama najbliže historijskoj mafiji iz Corleonea, koja je naziv svoga zlosretnog mjesta rasula po svijetu, pa i u američku literaturu i kinematografiju.
Upravo je pretjerana, spektakularna okrutnost, koju je tadašnji corleoneški bandit Salvatore “Totò” Riina priglupo smatrao sastavnicom i atributom snage, ključno pridonijela propadanju moći lokalne i ukupne sicilijanske mafijaške Cose nostre. Riininih oko 600 istraženih ubistava – a među žrtvama su bili i tužioci Giovanni Falcone i Paolo Borsellino, pa prefekt general Carlo Alberto Dalla Chiesa – privoljelo je državu na odlučnu akciju. Bernardo Provenzano, manje glup vođa corleonske Cose nostre, prigovarao je Riini da prevelika buka ugrožava tihu, podmuklu mafijašku ekonomiju, glavnu svrhu njezina postojanja. Pa je i taj “boss”, priučeni opsesivni biblicist, pao državi u šape.
Glupi i lukavi virus
Razlika između glupog i lukavog virusa je jednostavna. Priglup virus ubije žrtvu i krepa zajedno s njom. Lukav virus, poput herpesa, crpi svoj životni elan iz žrtve, maltretira je, ali ne kobno, kako bi i sam preživio i uspješno se razmnožavao. Ista logika vrijedi i za organizirani kriminal: najuspješniji je kada ne diže buku i ne privlači pažnju, kada je kadar zaraziti državnu vlast – izvršnu, zakonodavnu, sudbenu – a po mogućnosti i bankarstvo, i novinarstvo i sve što mu može bilo koristiti, bilo škoditi. Kada može sisati krv i limfu žrtvi. U Foggi je Općinsko vijeće raspušteno 2021., odlukom prefekta, zbog infiltracije mafije, a načelnik je uhapšen pod optužbom za korupciju.
Italiji, rekosmo, ne manjka mafijâ. Na Siciliji su dvije: Cosa nostra i njezina smrtna neprijateljica Stidda. U Kalabriji je ’Ndrangheta, koja je iskoristila Riinino samouništavanje Cose nostre i probila se na prvo mjesto po ekonomskoj i vatrenoj snazi u Italiji, s uporištima ne samo ondje gdje su iseljenici iz Kalabrije (u Rimu, Milanu itd., u Njemačkoj, Belgiji…), nego i u Latinskoj Americi, kao najpouzdaniji partner tamošnjim narkokartelima. U Kampaniji dominira Camorra. U Apuliji je, s korijenima u Bariju, nikla Sacra corona unita, prvo kao franšiza Cose nostre, a onda se osamostalila. Zašto je i kome bila potrebna još jedna mafija, s korijenima u Foggii?
Naprosto zato što mafija ima egzistencijalnu potrebu kontrolirati teritorij, crpsti iz njega supstancu svog opstanka, ekonomsku i kadrovsku, inače je nosi vrag. U Venetu je postojala Mala del Brenta, u Rimu Banda della Magliana, ali nisu preživjele svoje vođe (bili su to Felice Maniero, odnosno ”Renatino” De Pedis), pa se nisu ni ukorijenile.
Kao i religijske organizacije (a mafije rado prisvajaju parareligijske rituale inicijacije i dedicije), i mafija traži svoje među stanovnicima. Baš kao i političke stranke. S obzirom na svoj karakter, mafije – po obrascu nekadašnjih feudalnih vlasti, pa i preživjelih vladarskih obitelji – obnavljaju svoje redove porodičnim vezama, kao najpouzdanijima: jedni su drugima taoci, ako pođe po zlu, ili podrška, kad ide glatko. Osnovna ćelija Cose nostre se, nimalo slučajno, zove famiglia, što nije nužno prevoditi. U ’Ndrangheti se zove ndrina, ali njezini članovi su, striktnije nego na Siciliji, bliska rodbina i svojta. Tako je organizirano i Foggiansko društvo, po porodicama. Jer ko će kome, ako ne svoj svome? Neće, valjda, demokrati. Tipovi koji se “drže zakona kao pijan plota”, nad čim se zgražao i Maršal.
Limfa mafije se zove: prihod i dobit. A dobit je – to zna svaka mafija – utoliko veća ukoliko su nameti manji. I tu je glavni uzrok povremenih sporova između države i njezinih mafija. Država hoće svoje poreze, prireze i doprinose, zajamčene zakonom, na raspolaganju onima koji je vode, od čega moraju zadovoljiti klijentelu i osigurati uslove opstanka stanovnika, koje štiti, nipošto besplatno, jer je nemoguće ponovo šišati krepane ovce. Mafija pak izbjegava zakonske obaveze, a poglavito poreze, prireze i doprinose, jer tako ostaje više njoj, a i ona mora namiriti svoje klijente i osigurati opstanak stanovništva koje “štiti”, nipošto besplatno. Sjetim se iskustva kolege koji je na Siciliji ručao u restoranu, ali ga je ugostitelj uljudno zamolio da kafu poslije obroka popije u baru preko puta, jer “se pazi” da svaki od njih ima svoj utržak.
Prostitucija, šverc, krađa
Mafije svoj porez ubiru reketom, tekući novac stječu kontrolom prostitucije (utoliko lakše ukoliko je država kriminalizira), švercom droge (gdje im država također pomaže prohibicijom, osim duhana i alkohola koji oporezuje sama), švercom oružja, ukradene robe itd. Ipak, prihodi od takva vulgarnog kriminala samo su prva stuba na ljestvici ilegalnog bogaćenja. Sljedeća stuba je “pranje” ilegalno stečena novca, a onda slijedi njegovo ulaganje u legalne poslove, težeći monopolu na kakvu unosnu području.
U Italiji najomiljenija područja reciklirana mafijaškog kapitalizma su poljoprivreda i plasman agroproizvoda (“zelena mafija”), odlaganje i recikliranje otpada, osobito najskupljega, dakle opasnoga (dodatna zarada se postiže podvaljivanjem medicinskog, odnosno otrovnog otpada u obična odlagališta, ili naprosto “u prirodu”, jer je naplata golema, a trošak nikakav, osim u zdravlju i životu stanovnika, ali ne vodi mafija zdravstvo, osim ponegdje, barem zasad).
E, da ne zaboravimo: svijet je globaliziran, neprekidnim naporima od Kristofa Kolumba do Billa Gatesa; potreban je znatan napor razlikovati Elona Muska od nekog “oligarha” mračnijeg porijekla, ali sličnih metoda. Mafije geopolitiku shvaćaju inteligentnije od država: teže mirnom suživotu (kroz podjelu teritorija, podjelu nadležnosti i slično) i kooperaciji viribus unitis. Prodiru u megalopolise i u druge države emigrantima iz svog zavičaja (tako je i Cosa nostra u svoje herojsko doba ovladala ne samo Chicagom, New Yorkom i Las Vegasom, nego još uspješnije ondje gdje se nije kompromitirala pucnjavom; Al Capone je sklepan samo zbog utaje poreza). U Italiji desetljećima djeluju kineske trijade, pazeći da tlače samo Kineze i da se ne pačaju u Talijane, a talijanske mafije paze da ne reketiraju Kineze. Romski i sintski kriminalni klanovi dolaze u fokus uglavnom samo kada nastoje kontrolirati talijansko stanovništvo na svom teritoriju i kada se preotvoreno razmeću bogatstvom (tako su razbijeni na primjer u Ostiji). I oni, i albanski mafijaši, kao i marokanski, kao i nimalo blagi nigerijski, obavljaju kriminalne akcije na nižoj razini, kao primitivna radna snaga, plaćajući svoj obol Talijanima; Rusi, Ukrajinci, Srbi, Hrvati također se bave kriminalom nižeg ranga, poput pljački i prevara, pazeći da se ne zamjere domaćima. Balkanski Romi poznati su po džeparenju i provalama u stanove, navlačeći odij i na poštenu većinu svojih sunarodnjaka po Italiji. Nije ih moguće svrstati u mafije jer niti imaju neku organizacijsku strukturu (nego se udružuju po akcijama), niti kontroliraju neki teritorij.
Kotarski teritorij Foggie očito je bio zreo za svoju mafiju, dakako porodičnu. Koliko znamo, utemeljila ju je, kao franšizu, Nuova camorra organizzata koju je vodio Raffaele Cutolo, ali se ubrzo osamostalila. “U Foggii postoji ona kulturna zaostalost kakva je možda bila u Palermu osamdesetih [prošlog stoljeća]: ljudi ne prijavljuju, surađuju [sa snagama reda] malo i samo kad nemaju alternative; ne osjećaju pravosuđe kao sredstvo za suradnju oko zajedničkog dobra”, dijagnosticirao je potkraj prošle godine Ludovico Vaccaro, javni tužilac u Foggii. Po njegovim riječima, Foggiansko društvo je još i sada “rudimentarna, primitivna mafija. Veoma nasilna i veoma agresivna.’’ Objašnjava da su ine mafijaške organizacije “evoluirale pa manje pucaju i rade tiho kako bi ostale neprimijećene. A ovo je još i sada mafija koja, da bi pokazala svoju moć nad teritorijem, puca i ubija.’’
Zahvaljujući ne samo mafiji, Foggia je, među 122 talijanska kotara, izbila na treće mjesto po stopi ubistava na 100.000 stanovnika. Lani ih je bilo 16, od kojih pet mafijaških. Na svu sreću, pokazalo se da je vlastita porodica i dalje pogibeljnija od mafijaške familije. Ali to nije tema ovog dopisa.
Prijetnje, palež, bombe
Najvažniji izvor prihoda Foggianskog društva je reket, ucjena, a glavno sredstvo iznude je prijetnja, palež, podmetanje bombi. Kao i u još nekim primitivnim sredinama, svako malo nekome podmetnu bombu pod automobil ili traktor, zapale vrata trgovine, poučno razvale izlog. Pored trgovaca, koji se ne mogu skriti, omiljene žrtve su poljoprivrednici. Ne plate li reket, stotinu ili više hiljada eura godišnje, posijeku im masline, spale usjev, ukradu stoku. Ucijenjeni ipak češće plate nego što pozovu u pomoć neku od sudskih policija. Računaju da karabinijeri mogu uhvatiti jednoga koji im prijeti, ali ne i svu bandu, pa će uvijek ostati na slobodi onaj koji će ih ubiti, na pouku svima ostalima da je zdravije platiti novcem nego glavom.
Još 1992. je u Foggii ubijen iz vatrenog oružja ovlašteni graditelj Giovanni Panunzio jer se prvi usudio prijaviti mafijaško iznuđivanje: zahtijevali su od njega dvije milijarde lira (oko milion eura nominalno, a faktički danas i dvostruko). Ubio ga je član Foggianskog društva Donato Delli Carri. Pukim slučajem ubicu je vidio i prepoznao tada 29-godišnji Mario Nero. Nakon neprospavane noći hrvanja s vlastitom savješću Nero je otišao u policiju i prijavio što je vidio. Bio je prvi građanin koji je svjedočio protiv mafije u Apuliji i drugi u svoj Italiji. Tada je počela njegova kalvarija. Odreklo ga se i getoiziralo ga je društvo u njegovu kraju, uključujući i najbliže srodnike, a zanemarila ga je i država koja mu je, tek nakon mučne dugogodišnje sudske borbe, priznala i osigurala udio u programu zaštite svjedokâ. Umro je u početku 2021., kao ogorčen i uništen 57-godišnjak.
Upravo je proces, u kojemu je Delli Carri osuđen na 26,5 godina zatvora, značio i prvi legalni dokument o postojanju Foggianskog društva, baš pod tim nazivom, što znači da ta mafija baš i nije tako nova kao što se ponekome čini. Izašavši iz zatvora Delli Carri se vratio starom biznisu, ali ne više kao ulični ubica, nego kao vođa klana. Pa je opet osuđen, pa premješten u kućni pritvor nakon 18 mjeseci. Što pokazuje da puka zatvorska osuda, koliko god bila duga, ne može odvratiti mafijaše, kamoli preodgojiti ih. Ali zakonodavac ne zna naći alternativu, osim stroge izolacije, po članku 41bis Kaznenog zakonika, rezervirane samo za vrhovne šefove kako mafijaških, tako i terorističkih bandi.
To pogođenima ne zadaje strah, nego generira bijes. A nije moralno dopustivo da društvo bude okrutno koliko i mafijaši.
Nije da sudske policije – Državna, Karabinijeri, Financijska straža – sjede prekriženih ruku. Lani su protiv mafije u Foggi proveli 516 hapšenja i podnijeli 1621 prijavu tužilaštvu.
Mafija koristi i pitoreskne načine prijetnje, ne samo da zastraši jednu osobu, nego i da navuče medije na izvještavanje, što onda plaši mnoge. Ko će preskočiti podatak da je odrana kozja glava, probijena nožem, ostavljena pred vratima odvjetnika koji se usudio zastupati majku nestale žrtve Foggianskog društva? Ili da je pred vratima općinskog načelnika Monte Sant’Angela ostavljena ljudska lobanja. Imaju ondje, osobito na poluotoku Garganu, smisla za dramatične efekte, piše Slobodna dalmacija