Jovanović pojašnjava da kad hrišćanin ispovijeda vjeru ne kaže vjerujem u nešto, nego vjerujem u konkretnog Boga. U Boga koji je došao u svijet, živio s ljudima, stradao za njih i vaskrsao. U Boga koji nam je svojim primjerom pokazao kako se čovjek voli, kako se čovjeku oprašta bezuslovnom ljubavlju onakvom kakvu nam je posvjedočio Hristos.
April ove godine mjesec je u kojem su se sreli Uskrs, Pesah, Vaskrs i Bajram, za što je Jovanović kazala da nas kroz susretanje praznika Bog podsjeća koliko smo blizu jedni drugima. Kroz praznike se mi, vjernici, uzdižemo, a netom po njihovom kalendarskom završetku nastavljamo da padamo na ispitu svakodnevice. Kroz taj primjer najbolje se vidi koliko se vjera doživljava formalno, ali ne i suštinski, a praznici su u stvari podsjetnik kako bi trebalo da živimo svakodnevno. Često me praznična atmosfera podsjeti na neku filmsku rolu koja se dobro odglumi, nakon koje nastavljamo po pravilu: ja ću tebi, ti ćeš meni zagorčati život. Zaboravljamo da je najbolji primjer vjere vjernik koji svojim životom svjedoči dobrog, a ne samo nominalnog hrišćanina, muslimana… – podvukla je, komentarišući kako se tokom blagdanskih dana bolje ophodimo jedni prema drugima, a kad prođu ponovo smo jedni prema drugima puni zamjerki.
Ona ističe da je hrišćanima primjer ljubavi Hristos koji prašta i voli ljude i koji i kada strada oprašta. Kako možemo vjerovati u Hrista, a ne voljeti i ne praštati? Tada postajemo licemjeri i besplodne smokve. Nije lako pobijediti sebe, ali vrijedi opet i opet pokušati. Moj suprug Vanja bi znao da kaže: Bog je dobar, Bog oprašta, ali kako ću ja sa sobom… – dodala je Jovanović.
Govoreći o stalnoj potrebi da se bude bolji čovjek te o izazovu Vaskrsa, Jovanović ističe da je život lijep, još je ljepši kada pobijedimo sebe, svoje slabosti i kada izmamimo osmijeh… Kada svojim obzirom pokažemo da smo svjesni da je čovjek ikona Božija, najsavršenije Božije stvorenje. Kada pokažemo da razumijemo u koga vjerujemo i poštujemo vjeru onoga kojeg susrećemo. Često mi je na pameti Gogoljeva rečenica: “Do jednostavnosti treba narasti”. Jako sam bila srećna kada je patrijarh Porfirije u šetnji Baščaršijom do Stare crkve, mimo protokola, ušao u harem Begove džamije. To je divan primjer kako se čovjek čovjeku raduje. To što je patrijarh Porfirije uradio jeste suština dijaloga, u ovom slučaju međureligijskog – izraziti poštovanje drugome, porasti do jednostavnosti – podvukla je Olivera Jovanović.
Govoreći o nerijetkim povezivanjima vjere sa nacionalizmima i ksenofobiji, Jovanović smatra da se dešavaju iskliznuća i da naravno niko nije savršen, te da ciljano pogrešne interpretacije samo raspiruju neznanje i kako bi se u Sarajevu žargonski reklo “ublehe”.
Komentirajući ulogu žene unutar vjerskih, crkvenih zajednica te da li postoji mizoginija unutar njih, Jovanović misli da je u pitanju još jedna u nizu predrasuda o ženi u crkvi – vjerskoj zajednici. Moje mišljenje jeste iskustveno i nije nikakva floskula jer sam odrasla u svešteničkoj porodici. Cijeli život sam među crkvenim klirom. Predstavljala sam Crkvu u kancelariji Svjetske konferencije religija za mir, a kasnije u Sekretarijatu Međureligijskog vijeća – blagoslovom mitropolita dabrobosanskog Nikolaja i Svetog arhijerejskog sinoda SPC. Nekoliko puta sam bila član delegacije Srpske pravoslavne crkve na međunarodnim konferencijama. Ovih dana sam predložena za nominaciju u Upravni odbor Evropskog vijeća crkava u ime Srpske pravoslavne crkve. Radim u Patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve. Možda se takvo mišljenje koje spominjete uvriježilo zbog crkvene jerarhije (jerarhija – od jerarh – prvosveštenik. Hijerarhija je nastala od jerarhija) u kojoj su muškarci, što spada u kanon Crkve, koji je meni, a ja sam žena, apsolutno prirodan i zbog mnogih situacija sa kojima se susreću sveštenici kroz svoj poziv i apsolutno opravdan – podvukla je Jovanović.
Olivera Jovanović naglašava da je Crkva zajednica u kojoj svi imaju svoje mjesto u kojem se sinergijom dopunjavaju muško i žensko. Svako daruje ono što najbolje može, tako da je meni misija kada mijesim krsni kolač i spremam ručak za parohijane, što sam činila više od dvadeset godina u Staroj crkvi na Baščaršiji, ravna misiji odlaska na neku konferenciju na kojoj predstavljam Crkvu. Jer i jedno i drugo jeste pozvanje Crkve, a Crkva je ovovremena. Moram da kažem i da niko nije glasnije progovorio protiv nasilja nad ženama nego patrijarh srpski Porfirije, ali se to nije toliko medijski propratilo, nažalost, iako je nasilje nad ženama problem društva cijelog regiona – istakla je.
Govoreći o običajima koji prate praznike Jovanović, kaže da Božić sa sobom nosi mnogo lokalizama i najživopisniji je praznik ako se osvrnemo na običaje koji ga prate.
Božić slavi rođenje Hrista, a rođenje svaka kultura zakiti svojim običajima. Vaskrs je praznik nad praznicima i otuda njegova univerzalnost i u običaju – svi hrišćani svijeta za Vaskrs boje jaja. Vaskrs nije bojeno jaje, niti je Bajram baklava. Farbanje jaja za Vaskrs nema svoje kanonsko utemeljenje koliko ima običajno. Ljudi uvijek traže nešto opipljivo da bi i tako proslavili praznik. Postoje mnoga predanja vezana za farbanje jaja, ali možemo govoriti o simbolici jer se iz jaja rađa život. Za crvenu boju mnogi kažu da je boja radosti, a kroz Vaskrs se radujemo pobjedniku – životu. Iako smo ljudi koji volimo i njegujemo običaje, svaki praznik je važno provesti molitveno – na liturgiji u kojoj se najljepše susrećemo sa Bogom i ljudima i na kojoj se podsjetimo ko smo zapravo mi, pravoslavni hrišćani. Na liturgiji se molimo između ostalih molitvi i “za mir svega sveta” – podvukla je.
Jovanović smatra da običaji nikada neće nestati, pogotovo na ovim našim prostorima. Mislim da nam toga ne nedostaje i nikada neće nedostajati. Trebamo se boriti da nam ne nedostaje “ono malo duše” – podvukla je teologinja Olivera Jovanović u razgovoru za Fenu, povodom predstojećeg Vaskrsa.
Olivera Jovanović rođena je u Višegradu u svešteničkoj porodici. Završila je Prvu gimnaziju u Sarajevu, a zatim Bogoslovski institut Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.
Više od dvije decenije se bavila međureligijskim dijalogom, prvo u međunarodnoj organizaciji Svjetska konferencija religija za mir/Religije za mir, sjedište New York, kancelarija Sarajevo, a potom u Međureligijskom vijeću BiH. U toku profesionalnog bavljenja dijalogom osmislila je projekat izgradnje građanskog društva kroz međureligijski dijalog kroz koji je implementirano mnogo ideja u cilju razumijevanja vjernika tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica u BiH.
Od novembra 2022. godine radi u Patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. U braku je sa sveštenikom Vanjom Jovanovićem. Majka je troje djece.