S gubitkom razuma se ovih dana suočava i Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije. Pred njim je velika dilema.
Kako sići sa vlasti a da to ne bude poraz, pitanje je koje svakodnevno postavlja sebi.
Talas studentskih nemira koji, očito, vode ka njegovoj odgovornosti veznoj za autokratsko upravljanje državom, korupciju, privatizovanje institucija države i njegovo, ničim izazvano, uplitanje u sve i svašta i druge promašaje koje je činio i čini tokom svog mandata na čelu ove države, te njegovo balansiranje između istoka i zapada, glumatanje o mirotvorstvu dok naoružava svoje oružane snage, nešto je sačim on nezna i ne može da se izbori.
Gandijevski otpor studenata opalio mu je šamarčinu od koje nikako da dođe do sebe.
To što studenti neće da razgovaraju sa njim, manipulatorom, već traže odgovore institucija vlasti, nešto je za šta on nema odgovora.
U pokušaju da prevari “naivne studente, strane plaćenike” odbacio je svoju stranku kojoj narod “više ne vjeruje” i krenuo u formiranje novog pokreta misleći da će narod, još jednom, nasjesti na njegove trikove i opet ga ostaviti na vlasti.
Predizborni skupovi, uprkos strahovitoj logističkoj podršci, podršci “studenata koji hoće da uče” i podršci njegovih fanova sa lijeve obale Drine, ni izdaleka ne okupljaju očekivani broj pristalica.
-Nema ulaska u vlast bez izbora, ponavlja do iznemoglosti. Čine to i njegovi uzurpirani mediji i šačica onih koji mu se uvlače u stražnjicu. No, nikako da ih raspiše.
Možda se boji da Milorad Dodik kojem je dao dvojno državljanstvo Srbije ne bude njegov protukandidat “za predsjednika svih Srba”, te da ga Mile “ne trehne od livadu” ko bekana jer “bolje od njega pjeva”.
Najavljena knjiga vezana za to kako je pobijedio “obojenu revoluciju” nikako da ugleda svjetlo dana. Teškom mu napisati njenu posljednju stranicu na kojoj bi pisalo “Dao sam ostavku”.
Američke sankcije NIS-u nešto je što mu kao “Damaklov mač” visi nad glavom.
Ostanu li na snazi onda od ekonomnskog buma Srbije ništa biti neće, a upitno je kako bi se ponašao Putin, njegov fan po “veri”.
Oće li građani Srbije. Umjesto Ruskog plina, uživati u blagodetima prdeži svog Aleksandra.
“Rio Tinto”, “Litijum”, “Kosovo”… sve je rasprodao samo treba narod ubijediti da on ništa od toga “ljutim neprijateljima” nije dao i neda. A narod ko narod.
Uz medijsku blokadu sluša slijepog vođu i žurno hita ka provaliji. “Ribnikar”, “pad nadstrešice u Novom sadu”, “korupcija”, “samovlašće”… teško se mogu zaboraviti.
-Neću da uvodim sankcije Rusiji, samouvjereno govori dok se “bije” sa nemirnim talasima zapadnog i istočnog mora pokušavajući da se održi na površini Evropskog mora.
No, neplivač i u mirnom moru nema šanse da ostane na površini a kamo li kad ga Amerika, Evropa i Rusija “hrabre” da “pliva” dalje dok ne potone na dno. No, nad Srbijom bi konačno moglo granuti sunce.
Lider smislio kako da ostane trajno upisan u historiji kao jedini borac za Srbiju koju nikom neda ni ko će od nje uzimati više ili bar onoliko koliko je on uzimao. Krah njegovog putovanja u Ameriku na Trampovu večeru i “naglo pogoršanje zdravlja” jesu njegova slamka kojom sve svoje greške pokušava izbrisati i pred licem javnosti ostati kao pobjednik.
Kako?
“Pogoršanje zdravlja” koje ga je strefilo u Americi mogao bi biti dobar razlog da maja ne ode u Moskvu na Putinovu paradu za čiju bezbjednost Putin od Zelenskog traži garancije, te da se tako “ni Zapad ni Istok” ne naljuti na njega, ali i da se pred srbijanskom javnosti slavodobitno povuče iz vlasti.
Time, po njegovom mišljenju, nebi bio poražen od studenata jer, eto. Zdravstveno stanje mu ne dozvoljava da nastavi daljnu borbu.
Za posljedice Američkih sankcija za NIS, okivio bi one koji bi poslije njega došli na vlast jer eto, ne znaju da se bore kao on.
Naravno, krivio bi ih i za gubitak Kosova i druge svoje promašaje.
Međutim, upitno je kako bi srbijanski građani gledali na ovu njegovu “pobjedu”.
Da li bi ga ostavili na slobodi i prepustili mu da u vremenu pred nama presjeca vrpce nadstrešnica “EXPA” i drugih objekata koje je gradio i gradi bez adekvatne građevinske dokumentacije, te da tako fizički garantuje njihovu bezbjednost. Ko zna.
Možda pobjedničkog silaska sa vlasti ne bude.
Možda, Aleksandar Vučić nastavi svoju suludu vožnju na cesti prepunoj krivina te da tako Ameriku, Rusiju i Evropsku uniju uvjeri u ispravnost svojih ideja. No, ima li sa čim voziti tom auto stradom.
Oni koji rasprodaju svoju zemlju, izigraju povjerenje svojih građana, na takvoj auto stradi mogu i da stradaju.