Danas se slavi Kristovo uskrsnuće, odnosno Uskrs. To nas je ponukalo da obiđemo Crkvu sv. Ignacija Lojolskog u Sarajevu, koja je povjerena isusovcima i jedina je na ovom području koja je posvećena svom Utemeljitelju.
U rezidenciji Družbe Isusove dočakao nas je pater Pero Mijić, a ono što odmah primijetite jeste da vedrina i smirenost naprosto iz njega isijavaju.
Obično su prve asocijacije na Uskrs porodica, crkva, šarena jaja, zečevi…
Pitamo patra ono što svi mislimo da znamo – šta je Uskrs?
„U Crkvi ima puno blagdana, svi su vezani za osobnost Isusa Krista, za njegovu majku i svetog Josipa, a onda dolaze sveci, svi oni koji su se istaknuli u djelu Krista Gospodina na način živeći lično kao što je on živio, da čovjekov život ima smisla, da ima Boga.
Među blagdanima koje slavimo, slavi se posebno Božić, ali Uskrs je duša svega kršćanskog bitka jer unosi da smrt nema zadnju riječ, i ono što ljudi znaju napraviti drugome jest da nekako znaju čovjeka stavljati pred zid, oduzimati život. Crkva znade, svaki život je zaštićen, nedirljiv i svaki život ljudski jest na svoj način djetinjstvo, Božje jer se s Kristom Gospodinom krštenjem nekako ugrađuje, uranja u Krista, u njegovu osobnost i Uskrsom Isus nam kaže sudbina smrti, sudbina hoda, sudbina kalvarije skoro svakog čovjeka je neizbježna, ali pozvanost na Uskrs, eto reda je i proći kroz tu smrt, a Bog je uskrisio Isusa i taj uskrsni navještaj do današnjeg dana ono je najljepše što Crkva ima, što drugome može reći, a to je ’Čovječe, život se čovjekov mijenja, ne oduzima’. To je sadržaj Isusova života bio, to je sadržaj Isusovih navještaja.“
Pater Pero dalje nam objašnjava koliki je značaj nade te dijametralno koliko je beznađe loše, pa ističe da je Crkva blagdanom Isusova uskrsa htjela u svakom čovjeku probuditi izvore radosti, sigurnosti, nade, jer beznađe je ono najlošije što čovjeka može zadesiti.
„Tamo gdje ima nade, uvijek ima života. Ima nade i u koncentracionim logorima, oni koji su imali nadu da će im se dogoditi, eto da će sloboda doći i tako, ti su izdržali jače nego oni koji su ostali bez nade da će jednog dana biti slobodni. Crkva daje čovjeku temelje da može s nadom ulaziti u svaki novi dan. I oni koji žive od evanđelja, koji žive nekako ovu Isusovu blizinu, oni znaju nešto što je nada, što mi drugi koji izgubimo nadu – fali nam.“
Kaže da kršćanin u svom hodu ima zadatak biti to što jeste – čovjek nade i koju to nadu realno prenosi bližnjemu.
„Radosnost evanđelja, radosnost sadržaja onoga što je objavljeno u Starom, odnosno Novom zavjetu jest radosnost koja bi trebala, po svom bogatstvu može biti hrana svakom čovjeku. Crkva gleda i one koji nisu kršteni vodom i svjesnošću, ali su životom činili ono što učimo od Krista Gospodina i oni nose i mogu nositi radosnost nade, ali i vjerujemo da ta radosna nada kršćanska zahvatiće i zahvaća jer djelom i savješću su bili ta punina.“
Vraćamo patra u djetinjstvo te ga pitamo i o šarenim jajima, a on nam odovara da jaja imaju svoje zadatke, „tako mi smo imali u mom djetinjstvu radosnost tucanja koje je tvrđe, jače, neki su majstori u tome bili“.
A da li se danas to izgubilo, u vrijeme „novih vrijednosti“ kad tradicija polako gubi svoju čar?
Pater sjetno kaže da je Bosna i Hercegovina prilično izgubljena, „Sarajevo je prilično izgubljeno, više se ne snalazi i nema mladosti koja je ovdje bila, a kad gledate ovu starost koja je ovdje, koju sad imamo… jer i ovi naši starci koji jedva hodaju koji pune crkvu, ipak imaju oni radosti, ali znaju da fali životnost da ovim ulicama i u većem broju hodaju.
Povijest je čudna, ona donosi živote i odnosi, ali ne možemo se više pozivati na neke jake kršćanske običaje, nego danas kršćani svugdje, pa i ovdje, pogotovo u Bosni i Hercegovini, iza svih ovih nevolja moraju biti takozvani mistici, moraju biti oni koji duboko doživljavaju Isusa i u Isusu onda vide svjetlo za svakog čovjeka, ne gledaju ovaj ima smisla, onaj…, svi su pozvani na jednak smisao, a eto Bog zna kako ih susreće, kako ih prati.“