Aktivirane su izvanredne mjere za izbjegavanje bankrota, pa SAD još vraća dugove. No u slučaju da se prestane s otplatom starog duga zbog nemogućnosti pribavljanja novog, tehnički bi se radilo o bankrotu s nesagledivim posljedicama po svjetsku ekonomiju.
Dogodilo se to u četvrtak, 19. januara, a automatski je Treasury Department (američka verzija ministarstva financija) počeo provoditi operacije za izbjegavanje bankrota koje se mogu produžili maksimalno do 5. juna ove godine.
Trenutni limit od 31.4 biliona dolara je već pređen, a da bi se mogli nastaviti servisirati dugovi, potrebno ga je podići na veću razinu. “S dužnim poštovanjem pozivam Kongres da odmah djeluje kako bi zaštitio puno povjerenje u Sjedinjene Države”, napisala je Janet Yellen u pismu predsjedniku Zastupničkog doma Kongresa.
Koliko je stvarna opasnost tehničkog bankrota SAD-a i kakve bi to posljedice imalo na gospodarstvo SAD-a i svijeta? Kako i zašto je došlo do rasprave o tome da najveća ekonomija na svijetu neće moći vraćati svoje dugove?
Šta je “debt ceiling”?
Gornja granica duga, tzv. “debt ceiling”, predstavlja maksimalan iznos koji federalna vlast SAD-a može posuditi za financiranje obaveza koje su već odobrene. Znači, ne radi se o tome da bi se novom gornjom granicom duga uveli novi programi koje treba financirati, nego se ona diže jer je novac nužan za financiranje postojećih programa, na koje su federalne vlasti pristale u prošlosti.
U slučaju da se maksimalna granica duga ne poveća, SAD ne bi mogao financirati preuzete obaveze, tj. efektivno ne bi bilo dovoljno novca za financiranje federalne vlasti u SAD-u. To poglavito znači da se ne bi mogao vraćati javni dug, ali i da bi došle u pitanje i plaće radnika u federalnom javnom sektoru, socijalna davanja, a potencijalno i vojska.
Treba imati na umu da povećavanje gornje granice duga nema direktne veze s povećanjem zaduživanja. Ono isključivo služi da bi se financirale obaveze i programi koji su već izglasani, a rasprava se ustvari odnosi na pitanje treba li Kongres povećati gornju granicu duga da bi se financirale stvari koje je Kongres već izglasao da će ih financirati.
Problem nastaje zbog toga što, kada se odobri nova potrošnja, ne odobrava se automatski i novi izvor financiranja. Međutim tu činjenicu prilikom izglasavanja novih programa i troškova federalne vlasti mnogi zaboravljaju, pa se iznenade kada nakon nekog vremena postane jasno da zbog novih preuzetih obaveza treba povećati i gornju granicu duga, tj. dopustiti veće zaduživanje.
Koliko je stvarno zadužen SAD?
Dodatna nejasnoća se odnosi na činjenicu da gornja granica duga označava najveći dopušteni bruto dug, iznos koji država duguje investitorima, mirovinskim fondovima, inozemnim središnjim bankama itd., uz iznos koji jedno državno tijelo duguje drugima, tj. međuvladin dug. januara se 24.5 biliona dolara federalnog javnog duga SAD-a odnosilo na dug “javnosti”. Petina ukupnog iznosa bruto duga (6.9 biliona dolara) se odnosila na tzv. međuvladin dug, koji u principu SAD duguje sam sebi. To je dug jednog dijela države (Treasury Department) drugome (npr. Social Security).
Stvarni udio javnog duga u BDP-u stoga nije 125 posto, nego 100 posto. To je još uvijek vrlo visoka razina, ali ipak psihološki manje alarmantna. Razlog zbog kojeg bi SAD mogao bankrotirati je stoga sasvim političke naravi. I nije prvi put da se gornja granica duga koristi u političkim pregovorima između dvije političke stranke u SAD-u, Demokratske i Republikanske.
Gornja granica duga se puno puta kroz historiju podizala, često se koristila kao političko oružje
Taj koncept je stvoren prije više od sto godina, 1917. Bio je nužan za financiranje Prvog svjetskog rata, a do tada je Kongres odobravao svako novo zaduživanje. Osmišljen je da bi se “teret” odobravanja novog zaduživanja prebacio s Kongresa, pa od tog datuma Kongres određuje na što i koliko trošiti, ali ne odobrava svako novo zaduživanje da bi se financirali federalni troškovi.
Kroz 20. stoljeće je gornja granica duga probijena čak 90 puta, a od 2001. do 2016. 14 puta. Današnja gornja granica od 31.4 milijarde je više od tri puta veća nego prije financijske krize 2008. Današnja kriza je samo jedna u nizu, a slične su se dogodile 2013. i 2011.
Republikanci trenutno kontroliraju Zastupnički dom Kongresa, koji odlučuje o tome hoće li se gornja granica duga povećati. Njihova pozicija je da se mora prestati sa stalnim povećavanjem javnog federalnog duga SAD-a jer je već sada neodrživ.
Demokrati tvrde da se ne može pregovarati u situaciji kada prijeti bankrot države, a pozivaju se i na to da su u vrijeme Donalda Trumpa, republikanskog predsjednika, podržali povećanje gornje granice duga.
Činjenično je federalni javni dug SAD-a drastično rastao za vrijeme Trumpova mandata, za dodatnih 7.8 biliona dolara. To je manje od Obaminih 8.6 bilijuna dolara dodatnog duga, ali u upola manje vremena. Tako se Trump zaduživao 1.95 biliona godišnje, Obama 1.08 biliona godišnje, a u Bidenovoj administraciji je dug narastao za 1.5 biliona 2021. i 1.84 biliona 2022, piše Index.
Problem (ne)održivosti javnog duga SAD-a nije novija tema. Raspravlja se o njemu neprestano, iz predsjedničkog mandata u predsjednički mandat. Pa ipak, nije vidljivo usporavanje njegovog rasta. Dapače, trenutna razina javnog duga federalne vlasti je na razini koja nije viđena od Drugog svjetskog rata, gledano bez međuvladinih dugovanja.
Inzistiranje republikanaca na raspravi o tome, pod uvjetom da je iskreno a ne puki pokušaj politizacije, nije bezrazložno. Ne radi se ni o povijesnom presedanu jer su slične metode pritiska korištene i prije. Ali predsjednici iz redova Republikanske stranke nisu bili ništa bolji po pitanju kontrole duga od predsjednika iz Demokratske stranke.
Često su bili i gori, primjerice u mandatu Georgea W. Busha (Bush mlađi) se SAD zadužio više nego u mandatu Billa Clintona, Trump se po godini zaduživao više od Obame, George H. W. Bush (Bush stariji) se zadužio više u jednom mandatu nego Clinton u dva, a republikanac Ronald Reagan se godišnje zaduživao dvostruko više od demokrata Jimmyja Cartera.
Obje stranke su veliki nagomilavatelji javnog duga, rasprava je samo deklarativne prirode
Republikanci tvrde da ne žele podržati povećavanje gornje granice duga i u zamjenu traže smanjenje troškova socijalnih programa države kao što su Medicare i Medicaid. Kao jedan od razloga navode i visoku inflaciju, za koju su prema njima odgovorni demokrati.
Najveći trošak federalnog proračuna SAD-a su socijalne, zdravstvene, obrazovne i druge javne usluge. Na to odlazi 75 posto federalnog proračuna, a u to spadaju mirovine, javno zdravstvo, javno obrazovanje i druga socijalna davanja.
12 posto proračuna pak čine troškovi obrane, 8 posto otplata kamata na dug, a na plaće i funkcioniranje cijelog birokratskog aparata odlazi 2 posto proračuna. Ti brojevi pokazuju kako su čak i u SAD-u troškovi socijalne države uvjerljivo najveći javni izdatak, daleko veći od vojnih troškova, a pogotovo troškova državne birokracije.
Burze i makroekonomski analitičari nisu burno reagirali na trenutnu debatu oko povećanja gornje granice zaduženja SAD-a. Slične stvari su se i prije događale bez velikih posljedica. Ipak se radi o vječnoj debati u politici SAD-a između onih koji žele manju potrošnju države te njenu kontrolu nad svakodnevnim životom i gospodarstvom s jedne strane te onih koji misle da država treba vršiti raspodjelu sve većeg kruga javnih prava i usluga, pa čak i kada nema dovoljno za raspodijeliti i mora se dodatno zadužiti.
Deklarativno se republikanska strana zalaže za manju državnu potrošnju i manji dug, a demokrati za veću državnu potrošnju i veći javni dug. Ali kako historijski trendovi pokazuju, u praksi se i jedni i drugi vode politikama sve većih javnih izdataka i sve većeg duga SAD-a. Te prakse su dovele do toga da je federalna vlast SAD-a danas zadužena jednako kao i nakon Drugog svjetskog rata.