Rastu na okrajcima livada, blizu šume i u njoj samoj, na proplancima, tamnijim mjestima, ali i osunčanim istočnim stranama. Pravi su ukras prirode raznih boja, a neke su prava čuda kao da ih je likovni umjetnik u svojoj mašti nacrtao.
Ne zna se zašto, ali priroda se pobrinula da mnoge gljive ili pečurke nisu za upotrebu jer sadrže razne otrovne supstance. Tako se i klasifikuju na otrovne i jestive gljive.
Trovanje pečurkama nije bilo u skorije vrijeme
Na području Višegrada ove godine nije bilo slučajeva trovanja gljivama potvrdili su nam ovdašnji ljekari, ali ih je bilo prethodnih godina. No, u drugim bh. gradovima, poput na primjer Tuzle, proteklog je mjeseca zabilježeno više slučajeva trovanja zbog čega su mnogi završili u bolnici.
Ljekari su kategorični – ako se nakon konzumacije pečuraka osjete čudni simptomi hitno treba potražiti najbližu zdravstvenu ustanovu.
“Simptomi trovanja gljivama kod pacijenata su povraćanje, mučnina, zatim proliv, a može doći i do poremećaja svijesti. Ukoliko prođe osam sati od konzumacije gljiva otrovnica pristupa se bolničkom liječenju. Prvo se u bolnicama ispira želudac i crijeva od toksičnih materija, a onda se propisuju dalje terapije”, kaže ljekar Ljubiša Škipina iz višegradskog Doma zdravlja.
Razlikovati jestive od nejestivih
Za razliku od onih ljubitelja prirode koji poznaju i beru samo dvije, tri vrste pečuraka, profesor Mario Arsić je pravi ekspert da prepozna otrovnu od neotrovne.
“Od jestivih u proljeće počnu da se pojavljuju reduše, smrčak, šljivovače pa onda ide crna ljetna truba, pa vrganj, lisičarka, medveđa šapa, blagva, ježevica, divlji šampinjon. U ovo doba aktuelne su jesenke, sunčanice i jesenji vrganj. Ovdje je najrasprostranjenija jesenka ili rujnica koja je slična otrovnoj brezovači, a koja luči bijelo mlijeko dok je to kod jesenke narandžasto“, navodi Arsić.
Kako kaže, s gljivama se “ne treba igrati“, jer iako danas postoje i enciklopedije i programi na internetu uz pomoć kojih se prepoznaju gljive, napominje “teorija je jedno, a praksa drugo”.
Na visoravni Macute kod Višegrada gljive ovih dana bere i Dragoslav Božović koji od najukusnijih ističe vrstu sunčanica.
“Sunčanica ili prstenka ima prsten na sredini izdužene peteljke. Kad se peteljka prelomi, a prsten može da se pokreće to je znak da nije otrovna. S druge strane ako je puna, bez šupljine to je dvojnica otrovnica“, veli Božović.
Treba znati gljivu pripremiti
Kulinari se prosto takmiče ko će na različitiji način pripremiti gljive za jelo. Poznato je da je reduša ili đurđevača, koja raste u krugovima na livadama u proljeće jedina koja se može konzumirati u svježem stanju. To tvrdi i Čedo Jovičić iz sela Vardišta.
“Najbolji i najjednostavniji način spremanja rujnica ili jesenki, kojih ima ovih dana, je da se u tavi zagrije ulje, u njemu se isprži luk i posoli se. Onda se dodaju isječeni komadići jesenke. Ova vrsta gljive može da se čuva i u zamrzivaču, ali ja je prethodno kratko prokuvam, onda prelijem hladnom vodom, stavim u kese pa u hladnjak. Neki u pripremi koriste i jaja, kajmak, ali time se samo gubi izvorni ukus gljiva”, ističe Jovičić.
Zanimljivo je da pitome pa i divlje životinje po njuhom prepoznaju otrovne od neotrovnih gljiva. Seljaci kažu da je prava rijetkost da se goveče ili ovca otrovalo gljivom. Oni ih jednostavno obiđu dok pasu travu i tako gljive ostaju dok ne istrule.
Jedna od osobina jestivih gljiva, posebno reduša i jesenki je i da se “ucrvaju” kad su neupotrebljive za jelo. Zato se beru dok su mlade i dok se crv nije u njih uselio, piše Agroklub.