Moglo bi biti, penzionera u BiH je zaista mnogo. U Federaciji oko 450.000 a u RS oko 230.000. Saberemo li te brojke dobijemo 680.000 ljudi koji imaju pravo glasa. Toliki broj članova nema ni jedna stranka, nikakvo udruženje, niti organizacija, a ni fudbalski klub. Ozbiljna je to brojka, mnogima nedostupna, koja bi, pretvorimo li to u glasove na izborima ne samo „pogurala“ nekog načelnika općine, nego bila u stanju da svake četiri godine promijeni kompletnu vlast…
No, to se nikada u BiH nije desilo. Nije se desilo da se penzioneri udruže, i da sa svojom strankom, Strankom penzionera, uđu u vlast i učestvuju u njoj. Stranka penzionera postoji odavno, ali je nama u vlasti. Zašto? Pa zato jer penzioneri „ne vjeruju svojim nego tuđim očima“ pa se opredjeljuju za one druge, koji kao nešto nude, bolji život, veće penzije, da bi se sve svelo na trku oko fotelja, službene automobile i enormne plate u jednom, ali dobro bi bilo ako ikako može u dva, pa i tri mandata.
Tako mnogi od mladih ljudi panzioneri postaju radeći i živeći na „državnim jaslama“, od općinskih vijećnika, do kantonalnih činovnika, ministara, predsjednika i potpredsjedika a da ništa za te svoje silne mandate nisu uradili za narod, pa i te penzionere koji su im godinama listom davali glasove. Pa i kada dođu u situaciju da pregovaraju sa vladarima o visini uvijek malih penzija, ponašaju se snishodljivo, nisu uporni u svojim zahtjevima, kao da jedva čekaju da im se kaže “e, za vas trenutno nemamo dovoljno novca” ili ono “ne postoji zakonsko uporište da se penzije sada baš povećaju”…
Kako to da penzioneri ne vide da su najjači, najveći i da sve ove godine propuštaju da se njihovim životima ne bave sami, nego neki drugi, nekad mlađi, a nekada stariji, koji gledaju samo sebe?
Svjedoci smo svakih izbora, pogotovo općinskih, na kojima je uvijek manja izlaznost birača, da se u općinska vijeća ulazi i sa par desetaka glasova. Zar je moguće da penzioneri ne mogu da se dogovore pa da podrže svog, autohtonog kandidata, izađu na izbore, zaokruže njegovo ili njeno ime i onda kada kandidat uđe u vlast imaju direktnu vezu sa onima koji odlučuju o visinu koeficijenta za obračun penzija, bodovima, povećanjima i postotcima, najmanjoj i zagarantovanoj penziji…?
Ovako, decenijama, prepušteni su „vukovima“ koji ih koriste u predizbornim kampanjama kako bi dobili njihove glasove, „ubijajući“ tako svoje potencijalne političke protivnike, a penzionere.
A penzioneri, njih eto gotovo 700.000 mogu svaki put da odluče ko će sjediti u Vijeću ministara, Federalnoj i Vladi RS, svim mogućim kantonalnim vladama, općinskim vijećima…
Samo ih treba ohrabriti da vjeruju svojim, a ne tuđim očima…