Tadašnjim gimnazijalcima Olimpijada bila je prvi pravi prozor u život, iako se nismo makli iz Sarajeva.
Bila je to prilika da vidimo taj silni svijet koji je po prvi put stigao kod nas, da ih uživo čujemo kako pričaju ali i da provjerimo da li je štrebanje napamet riječi iz malih rječnika nakon svake nove lekcije iz engleskog jezika imalo efekta. I, propričali smo, of course!
Prvi put smo tada na rafovima naših prodavnica vidjeli i coca colu u limenci. Kakav je to spektakl bio! Kupovali smo je i dugo gledali, a onda stavljali na vitrine u domovima kao što sportisti stavljaju svoje pehare. Kasnije, kada je Olimpijada odavno bila završena, popili smo tu crnu tečnost koja se činila nevjerovatno ukusna, ni previše slatka ni opora, ma baš kakva treba da bude.
Djevojke vježbaju, dečki u školi
A pripreme za Olimpijadu u gimnaziji počele su već u septembru 1983. godine, sa prvim časovima u školi. Zapravo, djevojke su sve redom odvedene na vježbanje koreografije jer su sve učestvovale na svečanosti otvaranja igara na stadionu Koševo. To je značilo da na nastavi bude samo nas desetak muškića koju su do kraja prvog polugodišta imali bezbroj ocjena, testova, kontrolnih zadataka, usmenih odgovaranja…
A onda je došla Nova 1984. godina i zimski raspust. Zbog Olimpijade ovo ferije je trajalo puna dva mjeseca. Djevojke su i dalje marljivo vježbale, a u međuvremenu su dobile i kostime u kojima će se pokazati svijetu na Koševu. Ove koje su dobile moje drugarice iz razreda bili su ljubičasti, ali sjajni, skrojeni po mjeri, i tako ljubomorno čuvani da ih mi muškići nismo smjeli ni pipnuti.
I dan danas, sve one, imaju te kostime u svojim ormarima. Pitajte i provjerite slobodno, svi su tu, samo ih mnoge od njih možda više ne mogu navući na sebe…
A onda smo i mi, dečki, dobili svoj prvi olimpijski zadatak. Naime, na Koševu je bilo snijega na tribinama pa ga je trebalo očistiti. I svi pravac stadion.
Tamo nam je komandir te naše ekipe, a zapravo i on gimnazialac, samo maturant, rekao da počnemo da čistimo sa vrha tribina, a ne nikako sa dna, i da “lijepo rasplaniramo snijeg“.
Pitao sam kako se to “rasplanira snijeg”, a on je odgovorio da se ne pravim pametan i da uzmem lopatu i krenem na zapadnu tribinu. A zapadna tribina, ko je barem jednom bio na Koševu, je najveća, sa najvećim brojem stepenica, pa je posla bilo duplo više nego na južnoj ili sjevernoj strani.
No, snijeg je brzo bio očišćen. Pomagalo nam je i neobično toplo januarsko sunce. Ubrzo, nakon nekoliko dana, snijega u Sarajevu uopšte nije bilo. Za dobro obavljen posao dobili smo propusnice kojima smo mogli ući na stadion na svečanost otvaranja igara.
I onda je došao 8. februar. Krenuli smo na Koševo. Automobila nije bilo na ulicama, jer su Sarajlije parkirali svoje četverotočkaše i nisu vozili za vrijeme Olimpijade. Ali je zato autobusa bilo kao u priči. Došli su sa svojim vozačima iz Ljubljane, Prištine, Novog Sada…, odasvud, i praktično nije bilo čekanja na stanicama niti je ko pitao za karte.
Jug je samo jedan
Naravno, na Koševo smo ušli na južnu tribinu. Prije svega jer “jug je samo jedan”, a i zato jer se na zapadnu nije moglo zbog VIP uzvanica, a na istočnoj je bilo postolje za olimpijski plamen. O sjevernoj nismo ni razmišljali…
Prošli smo kontrole, ušli kroz kapije, i odnednom se našli u društvu Norvežana, Francuza, Amerikanaca…svih tih nasmijanih, lijepih ljudi koji su se srdačno pozdravljali sa nama, domaćima, kao da su tu već “100 godina”. Prosto, osjećali smo se toliko neobično, kao da smo mi njima došli u goste.
Olimpijada je otvorena, cijeli svijet je to gledao. Sanda Dubravčić je zapalila plamen, a Bojan Križaj nije mogao ni izmucati zakletvu sportista. Nakon dva i po sata krenuli smo sa Koševa. Snijeg je počeo da pada…
O ZOI 84 u Sarajevu napisane su hiljade tekstova. Svi su uglavnom bajkoviti. A tako se i činilo tada, a još više sada kada nakon čitavih 40 godina pokušavamo da se sjetimo šta smo mi to tada vidjeli, osjetili, živjeli.
Kada se sa svojim drugovima iz gimnazijskih klupa sada pokušam sjetiti tih dana, najbolje je jedan od njih to opisao: “Kad mislim o Olimpijadi, mislim o nečemu što ti je tako drago, da bi bilo teško bilo bez toga. Ono, kad je nešto tvoje.”