Dok u ritmu pleše cijela plesna škola salse, samo sjedim i posmatram. Ne mogu postići brzinu mojih misli i vjerovati, kako može? Dok se borim sa anđelima, njegovim demonima za koje znam gdje me vode i sve mi pomiješano, bubnji u ušima, pobijedila sam i slušala ga. Samo sam tu, jer živim za romantiku. Posmatram utreniranu ekipu i greške nigdje nema, kao i u njegovom glasu, ritmu tijelu koji im poklanja. Pjeva, ali o nekoj nervoznoj čigri koja ga proganja i nema namjeru da odustane. Tada mu se sviđa taktika da je ljubi polako u uskoj suknjici i dalje slušam i dijelim sa vama.
Njegove pjesme su istinite! Fali mu romantika, a meni se stvara košmar u glavi. Ne vjerujem više ni u okrugli žut mjesec, ni zvijezde, univerzum u ljubav, ostala sam nema. Pjeva o igri naših tijela? Naučiće je. Pjesma mu je čarobno romantična i moli je da ostane jer je voli. Možda je glupo što ovo pišem ali mlade djevojke da ne padaju na te njihove idole jer se mogu naći u ozbiljnim problemima, sve do životne ugroženosti. Te godine me je napustio moj tata, poslije četiri mjeseca. Tek tad sam sve izgubila. Kako je mogao?