Noćni verglaš, ulični zabavljač je te noći svirao vergl. Zastala sam na kratko da ga čujem. Ljudi ga ne primijećuju kao da žure negdje.
Ja ne žurim, jer znam gdje idem. Krenula sam u klub gdje sviraju nekimomci na gitare. Hodam po kaldrmi, odjevena kao dama sa visokim potpeticama.
Ulazim u klub, čeka me ljubazno osoblje. Da, ja sam imala svoj sto za jednu osobu, rezervisan. Ja i dalje u klubu čujem verglaša, uz muziku gitara uklapa se uz njihov ritam. Slušam taj bend u plavom i slušam riječi. Tražim piće kako bih preživjela tu noć.
Tražim tekilu, so i limun. On pjeva neke stare pjesme, za njegovu voljenu. Poželjela sam da i ja budem voljena. Pjevao je kao slavuj tu samo njemu pjesmu poznatu. Za mene mladu je izgledao kao mojtata. Slušajući ga, kad kaže da on traži djevojčice mlade, da ih vodi i sredi na meni nepoznat način. On voli Beogradsku kumbiju. Shvatila sam da ne pripadam tom klubu i orkestru u plavom. Kao što sam ušla tako sam i otišla, damski. Od tada, ni u jedan klub nisam otišla.