Još uvijek nije svanulo, probudio ju je san pun straha. Uplašena, navukla je očev kaput, malo pretežak za nju, ali je izašla na prazne ulice i lagano, zamišljeno, koračala nogu pred nogu. Počelo je da sviće, pogledala je u nebo koje je bilo pusto, ofarbano u sivo i nije vidjela sunca sjaj, jer nebo ga je pokrilo beskrajno velikim sivim ćilimom. Gazila je po snijegu i ostacima Zvijezda koje su se tu noć preoblikovale u srca otvorena, kako bi izašle nečije želje, pa i njena.
Pitala se da li će se ispuniti? Na licu se ocrtavao umor, ali imala je snage da se pita da li ona zaista želi da joj se želja ispuni. Srce joj luta i potpuno se predaje nekom drugom svijetu. U momentu je stala i našla se ležeći na snijegu. Budi se i ne otvara svoje velike zelene oči, već čuje neke razgovore. Pola je otvorila oči, sasvim dovoljno da je vidjela bolničke krevete, paravane i ljekare. Uplašena, jer je u bolnici, prisluškuje enigmu ljekara, gdje se provlači njeno ime. Pobogu, sa djevojkom je sve u redu, zdrava je! Drugi upada sa rečenicom da su joj svi parametri u redu i nema dijagnozu. Mladi stručnjak koji je prišao njenom krevetu je istog momenta prokomentarisao. Znam joj dijagnozu! Preosjetljiva je, otvorila je oči, rekao je dijagnozu. Boluješ od ljubavi. Akutne srećne ljubavi! Bilo joj je jasno, voljeti cijelim bićem je poput stalne anestezije. Na svojim greškama se uči!