Ne dozvoli da nam zajedničke godine u svim stanjima, nestanu. Poplavio si me mojim moćima od univerzuma, prašine zvijezda koje se kao krem od vanile razlivaju po mojim obrazima. Sve si pretočio u tugu i žal kao moje jedino utočište, i mora, okeane, ravnice i gore. Krila mi nestaju, a to boli. Sve manje mislim na tebe i izgubićeš me zauvijek, silno, a ja to ne želim. Ako već tako treba, samo bezbolno da prođe.
