Dopuštaš poslije toliko tuge da gledam u vedro nebo i jednoj zvijezdi se molim. Zove se Luna. Ona osvjetljava put mom lutajućem srcu, upravlja i ne znam gdje me vodi. Vjerujem joj! Naravno na obalu, da li rijeke, mora i okeana.
Ove stihove pišem i ako ja ne pripadam tebi više. Što ćutiš, kad govorim istinu. Vjerovala sam ti kao moru i Bogu. Prodao si sve moje moje vrline, mane, sve si prodao nekoj drugoj. Samo kad bih znao kakvu bol nosim u sebi? Nisam bolje ni očekivala od tebe.
Slijepo te voljela da nisam ni primijetila, da bi mi tako nešto uradio. Stvoren za ubistva jakih žena. Ali Luna je tu i pratim put koji mi osvjetljava.