Od ovog jula imamo novi talas poskupljenja vode, javnog gradskog prijevoza, odvoz smeća, ali i sigurno obećanje da će električna energija poskupiti taman kad nam najviše i bude trebala – navodno od septembra.
Da paradoks bude veći u Kantonu Sarajevo imamo redukcije vode svakodnevno kao i uredne najavljene planske prekide električne energije. A to što brojne ulice u Kantonu Sarajevo imaju problem sa nekontrolisanim oticanjem vode, što vodovodne cijevi pucaju svako malo na mjestima na kojima je bio pokušaj saniranja, to nikoga od nadređenih nije briga.
Zato nas građane podrugljivo dočekaju poruke od naših premijera, (a vi čik pogodite kojih, ‘sram vas bilo’ ako ne znate iz prve):
„Ko hoće klimu u svakoj sobi i grijanje na struju, red je i da plati više“.
„Poskupjela je članarina u teretani, kablovska televizija, sve je poskupjelo, a voda ili KJKP Rad i Pokop nisu poskupili 20 godina“.
I smijemo se mi njihovim izjavama kolektivno na kafama, u redovima na kasama dok kupujemo osnovne životne namirnice i lijekove.
Čini se da još uvijek samo do ibreta držimo kako bi imali o čemu mahalati.
I upravo tome svjedočih dok čekam na svoj red na kasi u jednom marketu, nesvjesno prisustvujem jednom tipičnom razgovoru svojstvenom upravo nama koji smo ‘doktorirali trpljenje’, koji bi da nas se sve tiče, ali da nemamo veze s tim, koji bi i da se problem riješi, ali mimo nas, jer ne bismo mi zahmeta.
Dok vadi artikle na kasu, gospođa ne prestaje s pričom, ali poentira sa jednom dobrom rečenicom, koja ima smisla.
„Moja ti, kako je tebi tu po vazdan?
– Dobro je, klima radi, a znaš kako je s narodom, ima svega.
Ouu znal’ vam gazda da klima piči na 18, znaš šta je onaj hairlija izjavio morat će se platiti više ko je bude palio. (smijeh)
-Ma, nek’ diže cijene kome hoće, eto ih tamo nek’ rješavaju. Kući je nemam svakako.
Jah, divim ti se vala. Nego, gledam ove cijene pa vi ovo svaki dan mijenjate cijene, juče ovaj sok bio jeftiniji, majke mi mile, pa ovo više nema smisla. Dokle ćemo mi ovo durat moja ti!?
– Kako nama dođe naređenje mi tako mijenjamo cijene, znaš sve, a imaš vazda neke na akciji.
Ma ne vuci me za jezik, vaše akcije ti ’mačku o rep’ da ti ja kažem, šta snizite ovo pred istek roka i što se ne prodaje inače, pa nemoj meni. Ovo sve komplet nema smisla, nego daj mi još kesa, pa odo malo na selo, ne mogu vala više nikoga da gledam jel vjeruješ i svojima sam rekla, samo ako se šta desi me zovite.. Vidi što me narod gleda, ja se raspričala.
– Imam ja takvih ko ti svaki dan, ništa se ne brini, a vidiš briga narod više za sve.
E to jes, nije bona nama dogorilo do nokata još, da jes druga bi priča bila. Ode voda, struja, prijevoz, ma sve ode u nebo, a mi kukamo i ništa, ev’ vidiš. Ma neka ima fasunge, šuti, joj, vidiš ti ovo kuda ide, uhh, da nam je Bog u pomoći.
– Ne daj se, čuvaj se. Kako plaćaš?
A, kako ću platiti moja ti, teke nemaš, plaćam ti odma i direktno.
– E nasmija me, kad su teke bile ihh, e nek si živa, hajde ćao, hvala ti, vidimo se.“
I ode gospođa, a žena na kasi se kratko izvinu nama svima na kraćem čekanju i razgovoru koji smo bili primorani čuti i na koji smo se svi nasmijali i blijedo pogledali.
Sve nam je to tako, neka mi imamo kahve, cigara, fasunga da je puna i neka nama nije još dogorilo do nokata, a kad dogori valjda ćemo opet sve isto, samo manje kupovati…