Naime, on je optužen za učešće u širokom i sistematskom napadu na civilno Bošnjačko stanovništvo sa područja Vogošće i Ilijaša u periodu od jula do decembra 1992. godine.
Prema optužnici on je davao saglasnost podređenima da prisilno zatočne civile iz njihovog logora „Planjina kuća“ u Svrakama koriste za radove na prvim borbenim linijama iako je znao da će tako biti ugožena njihova bezbjednost.
Šta o ovoj presudi kažu u Vogošći pitali smo članove udruženja koja okupljaju porodice onih koji su, tokm minilog rata, poginuli, nestali ili pretrpjeli određene torture za koje je odgovoran i Miladin Trifunović.
-Svjesni smo činjenice da pravo i pravda nisu uvijek na istoj strani, kaže Ahmed Hido, predsjednik Udruženja logoraša Općine Vogošća.
-I ovom presudom pokazalo se tako nešto. Žrtve, koje su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.- godine, pored tortura koje su preživjele, dodatno su kažnjene. Oslobađajuća presuda je još jedan vid otvorenog pritiska na žrtve u okoviru kojeg one, zarad budućnosti, zajedničkog življenja, povratka i pomirenja, trebaju oprostiti, zaboraviti ili bar prestali svjedočiti o zločinima nad sobom. Nadam se da će Tužilastvo u žalbenom postuku „pobiti“ ovu presudu te tako, koliko toliko, žrtvama vratiti mir idostojanstvo.
-Žalosti činjenica da je Sud BiH, nakon što se probudio iz tridesetogodišnjeg sna, bunovan donio ovakvu presudu te oslobodio nekoga ko je svojim naredbama, prinudno zatočene Bošnjake, slao na prve borbene linije gdje su gurani u „živi štit“ u kojem su mnogi poginuli, kaže Ema Čekić, predsjednica Udruženja „Porodice nestalih Općine Vogošća“.
Samo 18., 21. i 23. septembra 1992. godine u „živim štitovima“ poginuo je 15 prinudno zatočenih civila a njih 36 je, što teže što lakše, ranjeno. (E. M)