Što bi rekli u “međunarodnoj zajednici” “zapaljiva retorika”.
Ove godine, slično kao 2000. kada se pojavila Združena lista i propustila historijsku šansu, 11 stranaka se udružilo i napravilo iznenađujući poduhvat: Odabran je zajednički kandidat u borbi za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Odluka je pala na Denisa Bećirovića, čovjeka koji je pola svog života proveo u skupštinskim klupama, ulagao žalbe, prigovore, pisao protestne note… SDP je insistirao na svome kandidatu jer su najjača opoziciona partija u BiH. Ostali su radi mira u kući rekli može.
Bitno je, tobože krucijalno, i kao da svi naši životi zavise samo od toga, da stolicu ne zauzme Bakir Izetbegović, pa su razmišljali vjerovatno da kandidat može biti i stablo hrasta ako se udruži 11 partija.
I išlo je sve kao po loju do tog 21. septembra i “kukavičjeg jajeta” N1.
(Odštampani su i polijepljeni čak i zajednički plakati Elmedina Konakovića i Denisa Bećirovića. Gdje god ga se moglo spomenuti na mitinzima druge najjače opozicione partije Naroda i Pravde, spominjalo ga se, baš kao i Srđana Mandića prije dvije godine).
I NiP je dakle uložio “dodatne napore” u kampanji Bećirovića, a onda se desilo nešto što ispraviti može, naravno ako ima imalo političke mudrosti, samo i isključivo – Dino Konaković.
Naime, nakon još jednog klasičnog opozicionog autogola, i to iz škaricama na nabačenu loptu Bakira Izetbegovića i opskurne, nepristojne, diletantske predstave za narodne mase u studiju N1 – gdje je Bećirović (iako uopće nije on kriv, nego ga je neko loše posavjetovao) potcijenio inteligenciju i osjećaj za estetiku kod velikog broja onih što bi glasali za njega, ali sada više neće – jedino što se nameće kao potez vrhunske političke mudrosti i mangupluka jeste povlačenje njegove kandidature nekoliko dana pred izbore.
Samo u slučaju da, realno i objektivno najjači opozicioni lider Konaković predloži tu ideju ostaloj desetorici i da pozovu sve svoje glasače, članove i simpatizere da glasaju za Hadžikadića, bio bi spriječen za opoziciju najcrnji scenario – izbor Bakira Izetbegovića.
Ovako, Bećirović je pokazao da i kada bi bio izabran, jednostavno ne posjeduje ni minimum državničkih osobina. Barem ne u odnosu na čovjeka kojeg svi neprestano potcjenjuju, a koji je u jednoj stvari u pravu: jedini je kandidat koji ne “krade” glasove od drugih. Profil onih kojima je Hadžikadić po svome habitusu zanimljiv nikada ne bi dali glas Bećiroviću, a posebno ne Izetbegoviću.
Eto vam, dakle, sad prilika, pozovite sve svoje glasače da umjesto Bećirovića daju glas Hadžikadiću i onda on neće biti Trojanski konj, pobijedit će Izetbegovića kojem navodno pomaže. Bošnjački član Predsjedništva u tom slučaju bio bi čovjek koji bi u svakom proeuropskom, demokratskom društvu, sa svojim referencama nedostižnim ijednom našem predsjedničkom kandidatu ikad, bio na čelu države ispred tobožnjih favorita, Bećirovića i Izetbegovića.
Pokažite da vam stranačka pripadnost nije ključna, već pristojnost, naobrazba, elokventnost… I promijenite paradigmu, dajte nešto novo, uzbudljivo, neočekivano. I korisno.
Bakirova taktika Bećirevića
Kada je Dino Konaković “imao ključ”, bio svojevremeno kandidat za načelnika Općine Centar kao istaknuti SDA junoša, nešto tipa Zahiragića danas, protivkandidat SDP-a bio mu je Bećirević. Dževad.
Upinjao se Konaković, molio i Boga i Dževada samog da sjednu i održe tv debatu jednom barem u životu, pa da iznesu stvari na čistac, ali jok. Nikada niko nije Bećirevića vidio da išta priča, niti da se pojavljuje na TV. Znate li ko je dobio tada izbore za načelnika?
Sličnom taktikom u predpolitičkom društvu, kakvo je ovo naše unakaženo, koristi se i Bakir Izetbegović. Zna da od debata nikakve vajde kod današnjih glasača nema. Svako ima svoga favorita već odavno.
U redu, ne baš svako, ali barem 80 posto onih koji će izaći na izbore imaju, a od onih 20 posto neutralnih što prate scenu i nisu baš naklonjeni Izetbegoviću… ako i jedan djelić njih nakon sinoćnje papazjanije pokloni glas Bećiroviću, to će biti fantastičan uspjeh.