Cijela priča datira još iz sedamdesetih godina prošlog vijeka kada su neki vrlo naivno vjerovali da se sa Sjevernom Korejom može uspješno trgovati. Sjeverna Koreja kakvu poznajemo tada je još bila mlada zemlja i zaostajala je za ostatkom svijeta, pa su neki, poput Šveđana, mislili da je pametno s njima trgovati i proširiti malo tržište.
Sjeverna Koreja tada je naručila od Švedske hiljadu automobila marke Volvo. I to u vrijednosti od oko 70 miliona dolara. Isporuka je bila golema i otišlo se toliko daleko da je Pyongyang otvorio švedsku ambasadu. Prvu zapadnjačku ambasadu u historiji otvorenu u Sjevernoj Koreji. Međutim, veselje je kratko trajalo.
Sjeverna Koreja, u potpunosti zatvorena i izolirana zemlja koja posjeduje jaku vojsku i nuklearno oružje. Odlučila je da neće platiti Šveđanima novac za aute koje je dobila. Odnosno, da je bolja opcija zadržati i novac i aute. Švedska tu, de facto, nije mogla ništa. Bili su na drugom kraju svijeta. Nisu imali čime zaprijetiti Sjevernoj Koreji niti su posjedovali ikakve mehanizme kojima bi izvojevali naplatu duga.
U više navrata ovaj manevar Sjeverne Koreje proglašavan je “najvećom i najjednostavnijom krađom auta u historiji”. Švedska, zanimljivo, svake godine šalje podsjetnik Sjevernoj Koreji o dugu koji imaju prema njihovoj zemlji. Doduše, dug je sada narastao na malo manje od 300 miliona dolara. Samim time su se šanse da Sj. Koreja ikada podmiri dug svele na nula posto.