Bio je Jugosloven u punom smislu te riječi. Rođen je u Beogradu, 11. juna 1951. Godine, iz miješanog braka Josipa, Hrvata, i Marije, Srpkinje. Otac mu je bio učitelj muzike, pa je Marijan svirao klavir i violinu, a zajedno sa trojicom braće i sestrom proveo je djetinjstvo u Tuzli. Već sa 10 godina je kročio u bokserski ring i u prvoj borbi pobijedio osam godina starijeg protivnika. Legenda je rođena. Kao šesnaestogodišnjak potpisao je za banjalučku Slaviju u kojoj je trenirao tijekom cijele amaterske karijere.
Hrabar kao lav, lijep kao Banja Luka
U mladosti je obolio i od žutice te je sedamdesetih godina prošlog stoljeća zapravo trebao biti kraj njegove karijere u ringu. I to baš u trenutku kada je postao evropski prvak u amaterskom boksu (1973.). U dokumentarnom filmu “Bio jednom šampion” iz 2003. godine, dr. Dragan Danališen, tadašnji klupski ljekar Slavije, ispričao je kako mu je tada bio zabranio da se dalje bavi boksom. Marijan, ne da ga nije poslušao, već je pobjegao iz bolnice u Počitelj potražiti pomoć od žene za koju je čuo da liječi narodnim lijekovima. Kada se oporavio, shvatio je da je došlo vrijeme za novo životno poglavlje. Amaterski boks odlučio je zamijeniti profesionalnim. Sestra Ljiljana, koja je živjela u Njemačkoj, spojila ga je sa menadžerom Willyjem Zellerom te su se počela pisati nova poglavlja historije jugoslovenskog sporta.
Banjalučki momak čeličnih šaka i pjesničkog srca jurišao je ka krovu svijeta. Nakon što je u amaterskoj karijeri odboksao 299 mečeva, od čega je dobio nevjerovatnih 272, izgubio 16, a 11 je završilo neriješeno, ušao je u profesionalni ring u kojem je od 56 mečeva dobio njih 50, izgubio pet, a jedan je ostao bez pobjednika. Protivnici su ga zapamtili po kratkim rukama i nokautu kojim ih je, najčešće, već u prvim sekundama meča slao na pod.
Za amaterske karijere osvojio je devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne naslove, za što je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslovenskog sportskog lista.
Amatersku karijeru okrunio je osvajanjem zlatne medalje na Evropskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, zbog čega je i proglašen najboljim sportistom Jugoslavije (zanimljivo je da je godinu dana ranije, a i kasnije, ista nagrada otišla i Mati Parlovu). Uprkos oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, upornošću i radom se vratio u ring i nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., na kojima je zaustavljen u drugom kolu.
Antologijski meč 1979. u dvorani Borik, spektakularni Marijanov trijumf, kada je osvojio naslov prvaka Evrope u lako-velter kategoriji, i dalje živi u sjećanju svih ljubitelja boksa na ovim prostorima. Ta Marijanova borba i njegova životna energija nikada neće pasti u zaborav.
Nakon Montreala okrenuo se profesionalnoj karijeri te brzo napredovao do evropskog vrha. Tako je u martu 1979., u svojoj Banjoj Luci osvojio EBU-ov naslov nokautiravši branioca titule, Francuza Gilberta Cohena. Dvoranom Borik prolamalo se i odjekivalo od uzvika “Jugoslavija” i “Marijan”, a pjevalo se “Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ…”.
Pojas je odbranio četiri puta. U 394 borbe u karijeri je 26 puta lomio kosti i ozlijedio glasnice, zbog čega je govorio tiho i sporo. Iz boksa se povukao 1983., a zbog povreda je i ostao slijep na lijevo oko.
U Parizu su ga dolazili gledati Alain Delon, koji mu je želio postati i menadžer, ali ga je Beneš odbio, zatim Jean-Paul Belmondo, ali i zloglasni jugoslovenski kriminalac Ljuba Zemunac. Svojom borbenošću i neustrašivošću je Marijan, čovjek koji je jednako udarao objema rukama pa protivnici nisu znali je li ljevak ili dešnjak, opčinio različite slojeve društva.
Ostatak teksta pročitajte ovdje