Autor je Dragiša Nedović, koji je pisao i poznatu staru pjesmu „U lijepom starom Višegradu“, kao i veoma popularnu „Stani, stani Ibar vodo“, zatim „Kome šumiš, oj Moravo“, „Negdje u daljini pogled mi se gubi“, „Na Moravi vodenica stara“, „Šumadijo rodni kraju“,“Kome šumiš, oj Moravo“, „Igra kolo kraj Nišave“, „Zarudela zora na Moravi“, „Beograde, grade na Dunavu“, i mnoge druge.
Život ga nije štedio i bio je na korak od smrti 1941. godine kada je već bio izveden pred streljački vod u Šumaricama u Kragujevcu. U posljednjem trenutku su ga, kao poznatog tekstopisca, odvojili na stranu i izbjegao je sudbinu mnogih Kragujevčana. Kraj Drugog svjetskog rata dočekao je u njemačkom radnom logoru u Dormagenu.
Po povratku u Kragujevac nekoliko godina po okončanju rata, tačnije 1950. saznao je da je obolio od tuberkuloze. Tada je i napisao pjesmu „Pluća su mi bolna“ čiji tekst glasi:
„Pluća su mi bolna, zdravlja više nemam
Jer su sasvim blizu, moji zadnji dani
Živjet ću još danas, a možda i sutra
A onda zauvijek, zbogom moj živote
Nije meni žao, bijednoga života
Jer ja sreće nikad, osjetio nisam
Samo bol i patnja, gorke suze lio
U životu svome, srećan nisam bio.“
Pjesmu je prvi izveo Zaim Imamović, ali je ona veoma sugestivno djelovala na slušaoce, te je u to vrijeme širom Jugoslavije zabilježen veliki broj samoubistava ljudi oboljelih od tuberkuloze.
Priča se da su tada Centralni komitet i Tito odlučili da se ploča povuče iz prodaje i zabrani njeno izvođenje, uz objašnjenje da navodi na samoubistvo.
Tek kada je 10 godina kasnije jednom prilikom Jovanka Broz, za koju se neko vrijeme pričalo da je bolovala od ove bolesti, naručila ovu pjesmu na jednom slavlju, zabrana je prekinuta.