Povratak na ognjište za njega nije bio samo fizički čin, već duboko emotivno i duhovno vraćanje korijenima, sjećanjima i identitetu. Uslovi života nisu laki bez stalnog zaposlenja, svakodnevicu ispunjava radom na zemlji, boreći se da sebi obezbijedi dostojanstven život. Ipak, ono što ga održava i daje snagu jeste njegova neugasiva ljubav prema pisanju.
Poezijom se počeo baviti još 1982. godine, i ta ljubav nikada nije prestala, bez obzira na sve nedaće koje su ga pratile. Njegovi stihovi nastajali su i u trenucima radosti i u trenucima bola, ali ono što ih posebno izdvaja jeste činjenica da u njima uvijek postoji tračak svjetlosti. Zeko ne bježi od stvarnosti, ali je ne prepušta tami – naprotiv, kroz poeziju traži i pronalazi razloge za radovanje životu.
Uporedo sa „ozbiljnom“ poezijom, Zeko piše i tekstove koji pronalaze put do publike kroz muziku. Njegove riječi, pretočene u pjesme, pjevale su brojne estradne zvijezde. Acko Nezirović, Ana Bekuta, Hajrija, Izet i Ado Gegaj, Muriz Kurudžija, Samir Bureković, Amela Šehović, Halid Muslimović, Mirsada Čizmić, „Goci bend“…, neki su od njih. Time je njegov poetski izraz dobio širu dimenziju i dopro dosrca ljudi koji možda nikada ne bi posegnuli za zbirkom poezije. Ipak, i u tim, naizgled jednostavnijim stihovima, krije se njegova autentičnost i osjećaj za emociju.
-Svaki susret sa prijateljima i pjevačima daje povod za novu pjesmu, kaže Zeko. Danas se ideje traže u pričama drugih ljudi, u svakodnevici koja nas okružuje. Nekada je bilo lakše, jer je mnogo toga bilo neispričano. Lako je bilo Petrarki ili nekom drugom pjesniku iz davnih vremena pisati pjesme. Šta god su nabacivali na papir bilo je nešto novo jer, prije njih, o tome niko nije pisao. U vremenu iza mnogo toga se ispjevalo.Teme su postale otrcane. Nažalost, posao tekstopisaca sveo se na komercijalu, a zna se da komercijala sve više preuzima primat i guši kvalitet.
I upravo tu dolazi do izražaja njegova unutrašnja borba između potrebe da opstane i želje da ostane vjeran kvalitetu i iskrenosti u pisanju. Svjestan je da tržište traži jednostavne i brzo potrošne stihove, ali Zeko ne želi da njegova poezija bude samo proizvod. Za njega je pisanje način života, način da se izbori sa stvarnošću i da joj, uprkos svemu, podari smisao.
Posebno je snažna njegova želja da, uprkos teškom životu povratnika, piše stihove koji slave život. Njegova poezija ne negira bol, ali ga nadilazi. U njoj se osjećaju mirisi zemlje koju obrađuje, tišina jutra u Višegradu, i nada koja se rađa čak i onda kada se čini da je nema. Zeko svjesno bira da ne piše samo o patnji, već i o radosti, o malim stvarima koje čovjeka čine živim – susretu, osmijehu, sjećanju kojene boli, već grije.
U vremenu kada komercijala često guši kvalitet, Zeko ostaje dosljedan sebi. Njegovi stihovi možda ne prate uvijek trendove, ali nose ono što je danas rijetko – iskrenost, toplinu i vjeru u život. Upravo ta vjera čini njegovu poeziju posebnom i daje joj snagu da traje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.