Rođena 1960. godine u Sjenici, a životno i stvaralački vezana za Sarajevo, autorica je zbirki “Sarajevski san” i “Crni misk i suze”, u kojima progovara o životu, borbi, vjeri i zahvalnosti.
Njeni stihovi nastajali su i u periodu teške bolesti, kada je pisanje postalo terapija i oslonac.
Upravo ta iskrenost i emotivna dubina prepoznate su i kroz brojna priznanja – Plaketa “Musa Ćazim Ćatić” na književnom takmičenju “Bajramske radosti”, zahvalnica Međunarodnog festivala “Most pjesnika”, kao i priznanje Federalnog radija za kvalitet poezije “protkan toplom emocijom”.
Poezija Igbale Šačirović ostavlja trag jer dolazi iz autentičnog iskustva i nosi poruku nade. U vremenu prolaznosti, njeni stihovi podsjećaju da riječ i dalje ima moć da spoji, ohrabri i ostane.
AMANET STAROG GAZIJE
Na tabaku žutom, pod kandiljem što drhti, pero mi škripi k’o sablja o kamen, pišem amanet iz grudi gazijske, da ostane trag kad preseli vakat.
Ja, gazija starog kova i mejdana, što sablju nosi al’ srce mehko krije, u njedrima čuvah sevdah k’o fermane, zapečaćen suzom, bez ijedne hile.
Kaldrma pamti moje korake teške, a han me svjedoči u tihoj noći, al’ kad se spusti akšam nad čaršijom, duša mi tvoje ime prouči.
Aman, aman, nek’ znaju potomci, da gazija nije samo boj i rana u grudima mu kuca srce od đula, što za jednom hanumom uzdahnu iz dana u dan.
Ako ovaj list vakat požuti, nek’ ne izbriše riječi što gore jer sevdah je jači od svake sablje, i nadživi i gaziju i dvore.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.