Ali, da biste razumjeli zašto jedna od najvećih umjetnica današnjice, Marina Abramović, svoju venecijansku priču “Transforming Energy” započinje upravo ovim motivom, morate poznavati legendu o La Lobi Vučici koja pjeva nad kostima.
Zašto su kosti u prvoj sali? Zato što je to portal. Marina nam poručuje da je put ka svjetlosti i budućnosti, koji vidimo u nastavku izložbe kroz kristale i portale, moguć samo ako smo spremni da „očistimo sopstvene kosti“. Ovo je poziv svakoj ženi i svakom čovjeku da, poput La Lobe, pretraži pustinju svoje podsvijesti, skupi dijelove svog polomljenog bića, sastavi ih i zapjeva svoju istinu.
Ko je La Loba i kakve veze ima sa Marinom?
U psihologiji i mitologiji, a naročito u bestseleru „Žene koje trče s vukovima“ Clarisse Pinkole Estés, La Loba je mitsko biće, stara žena koja živi u pustinji i sakuplja kosti vukova kojima prijeti nestanak. Kada sastavi cijeli skelet, ona nad njim zapjeva pjesmu. Pod uticajem njenog glasa, vuk oživljava, dobija krzno i meso, a u trku se pretvara u ženu koja se smije, slobodna i divlja.
Marina Abramović je u Veneciji postala moderna, umjetnička verzija ove legende. Postavljajući kosti u prvu prostoriju, ona nas ne podsjeća na smrt, već na ono što je neuništivo.
Kosti kao „posljednje ogledalo“ duše
za Marinu, baš kao i za mitsku sakupljačicu kostiju, kost predstavlja suštinu našeg bića, ono što ostaje kada sve ostalo, ego, ljepota, status, odjeća, nestane.
Marina nas podsjeća na svoj čuveni performans „Balkanski barok“ iz 1997. godine, kada je u Veneciji čistila hiljade krvavih kostiju pjevajući pjesme iz djetinjstva. Tada je čistila prošlost i rane rata.
Danas, u Gallerie dell’Accademia, te kosti imaju novu ulogu. One su tu da nas „prizemlje“. Marina vjeruje da se ne možemo transformisati u viša energetska bića (što je tema drugog dijela izložbe) ako se prvo ne suočimo sa svojom prolaznošću i onim najdubljim u nama.
Pjesma koja oživljava mrtve uspomene
Baš kao što La Loba koristi svoj glas da oživi vuka, Marina koristi performans da oživi sjećanje. U uvodnom dijelu izložbe vidimo projekcije njenih rituala, igre sa Aboridžinima i duhovne potrage na Tibetu. To je njena „pjesma nad kostima“. Ona nam pokazuje da se kroz bol, rad i suočavanje sa ogoljenom istinom (kostima) možemo ponovo roditi.
Miris truleži i trijumf duha
Dok mitska La Loba svoje kosti pronalazi u tišini pustinje, Marinin put do umjetničkog remek-djela bio je ispunjen gotovo nepodnošljivim fizičkim izazovima. Priča o nabavci i radu sa tim kostima podjednako je brutalna kao i sama poruka koju šalju.
Opsada u podrumu Venecije
Za svoj legendarni rad „Balkanski barok“, Marina je naručila hiljade svježih goveđih kostiju iz jedne italijanske klaonice. Međutim, kosti su stigle sa ostacima mesa i krvi. Usred vrelog venecijanskog ljeta, u vlažnom podrumu bez klime, priroda je preuzela svoje: meso je počelo ubrzano truliti, a smrad je postao toliko intenzivan da su posjetioci ulazili sa maramicama preko lica ili bježali glavom bez obzira.
Hiljade muva i crva prekrili su kosti, ali Marina nije odustajala. Sjedila je na toj gomili 6-7 sati dnevno, perući svaku kost metalnom četkom i sapunom.
Ovaj mučni ritual bio je živa metafora – što je više prala, shvatala je da se neka krv sa ruku i iz istorije nikada ne može potpuno sprati, ali da se kosti žrtava moraju dostojanstveno tretirati.
Od skandala do Zlatnog lava
Ovaj put nije bio samo fizički težak, već i politički trnovit. Tadašnje institucije su je odbacile, nazivajući miris kostiju „neprijatnim“, a njen rad „nemogućim“. Marina je u Veneciju otišla u privatnom aranžmanu i pobijedila, osvojivši Zlatnog lava kao dokaz da prava umjetnost ne poznaje kompromise.
Paradoks pepela
Zanimljivo je da te kosti, nakon što su poslužile svojoj svrsi, nisu sačuvane. Zbog higijenskih razloga morale su biti spaljene. Baš kao i u legendi o La Lobi, materija nestaje, ali ostaje energija i sjećanje. Danas taj performans živi kroz snimke, ali najviše kroz promjenu koju je izazvao u svima koji su se usudili da ga vide i osjete.
U Gallerie dell’Accademia, Marina nam danas nudi pročišćenu verziju te energije. Kosti su tu da nas podsjete na težinu puta, ali kristali i svjetlost u nastavku izložbe su dokaz da je vaskrsnuće moguće.
Marina Abramović u Veneciji ne izlaže samo umjetnost, ona nas vodi kroz drevni ritual vaskrsnuća. Kosti su tu da nam kažu: „Sve što je lažno će nestati, ali ono što je istinito u tebi – tvoja kost, tvoja duša – vječno je.“
Možda najveća tajna ove izložbe leži u tome što nas je Marina, gotovo neprimjetno, navela da samim prolaskom kroz njena “energetska vrata” započnemo proces čišćenja sopstvene duše, a da toga nismo bili ni svjesni, dokazujući da se istinsko vaskrsnuće ne događa u mislima, već u hrabrosti da zakoračimo naprijed.
Iz Venecije za Bosnainfo, Sanja Jović
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.