Tom knjigom autorica je svoje poetske zapise, nastajale daleko od reflektora javnosti, prepustila sudu čitalaca, koji su ih prepoznali kao iskrene, emotivne i misaono zaokružene. Ohrabrena pozitivnim kritikama, nastavila je raditi na novim rukopisima, pa se u skorije vrijeme očekuje objavljivanje još nekoliko stihozbirki koje su godinama nastajale u njenoj „literarnoj kuhinji“.
Iako duboko posvećena pisanju „ozbiljne“ poezije, poezije koja traži tišinu, pažljivo čitanje i emotivno sazrijevanje Enisa nikada nije povukla jasnu granicu između stiha za knjigu i stiha za pjesmu. Naprotiv, njena poetika prirodno se kretala u oba pravca. Dok je jedna linija njenog stvaralaštva okrenuta unutrašnjem dijalogu, simbolici i misaonim slojevima, druga je tražila melodiju, ritam i glas koji će stihovima dati novo, muzičko življenje.
Neke od njih, u saradnji s Damirom Karovićem, „obučene“ u dopadljivo muzičko ruho, pustila je da koračaju ka vrhovima muzičkih top lista. Jedna od prvih takvih pjesama bila je „Pretres“, koju je snimio Oliver J. Berekin, a ovih dana u eteru se našla i pjesma „Muškarac kao ja“ u izvedbi Anesa Bećara. I ovaj put njene stihove u muzičko ruho obukao je Damir Karović, dugogodišnji saradnik s kojim je Enisapronašla zajednički jezik u razumijevanju emocije i mjere između riječi i tona. Njene pjesme potvrđuju da između ozbiljne književnosti i popularne muzike ne mora postojati jaz, već most izgrađen od emocije i iskrenosti.
-Na neki način su se počeli ostvarivati moji snovi vezani za to da slušam pjesme nastale na moje stihove, kaže Enisa Hadžimusić. Splet različitih okolnosti odlagao je ostvarenje tih snova. No, kada se nešto uradi kvalitetno, nikad nije kasno da se nađe pred sudom javnosti. Ja i Damir napravili smo dosta dobrih pjesama koje će u vremenu pred nama zasigurno plijeniti pažnju onih koji vole melodije nastale iz duše.To su pjesme koje su mi posebno prirasle srcu jer su vezane za uspomene iz rane mladosti, a mladost je ono čega se svi uvijek rado sjećamo. Ovoliko čekanje na ostvarenje mojih snova nije uticalo na kvalitet stihova i pjesama nastalih u saradnji s Damirom.
Autorica naglašava da dugogodišnje čekanje nije umanjilo kvalitet njenog rada, naprotiv, zrelost je stihovima dala dodatnu dubinu. Dok „ozbiljna“ poezija traži koncentraciju i intiman susret s čitaocem, stihovi namijenjeni muzici traže jasnoću, jednostavnost i emociju koja se odmah prepoznaje. Ipak, u oba slučaja, izvor je isti – lično iskustvo i iskrena potreba da se emocija podijeli s drugima.
-Najviše me raduje kada napišem pjesmu koja se može otpjevati, kaže Enisa. Lijepo je čuti kako neko daje glas tvojim riječima. To je poseban osjećaj, jer stih tada dobije novo srce i novi život. Kada čujem pjesmu nastalu na moje stihove, imam osjećaj kao da se dio mene odvaja i kreće prema drugima. To je mješavina radosti, treme i zahvalnosti. Riječi koje su nekada bile samo moje, sada pripadaju svima koji ih slušaju. Ponekad me iznenadi koliko emocije mogu da se vrate snažnije nego u trenutku kada sam stihove pisala.
Vrijedi istaći da Enisa Hadžimusić, pored književnog rada, posjeduje i izražene muzičke sposobnosti. Kvalitetno pjeva i sama piše muziku na vlastite stihove. Ne isključuje mogućnost da se u budućnosti i sama okuša kao izvođač, te da njene pjesme, uz knjige, budu predstavljene publici i kroz koncertne ili promotivne nastupe. Autorica priznaje da su mnoge od tih pjesama duboko povezane s uspomenama izrane mladosti. U njima se zadržala emocija koja je s vremenom sazrijevala, ali nikada nije izgubila svoju iskrenost. Upravo ta autentičnost omogućila je da dugogodišnje čekanje ne umanji vrijednost napisanog, već da mu doda novu dimenziju.
Dok „ozbiljna“ poezija zahtijeva tišinu, sporost i unutarnji dijalog s čitaocem, stihovi namijenjeni muzici traže trenutnu prepoznatljivost i emotivni dodir. Ipak, kod Enise Hadžimusić granica između ta dva svijeta ostaje porozna. U oba slučaja riječ je o istom izvoru, potrebi da se emocija ne zadrži, već podijeli.
-Najljepši osjećaj je kada shvatim da moje riječi nekoga prate kroz dan, da ih pjevuši ili u njima prepoznaje vlastite priče. Tada poezija prestaje biti samo moja i dobija smisao, ističe ona. Prvi put kada sam čula pjesmu nastalu na moje stihove, osjetila sam kako mi se stegne grlo. Kao da slušam vlastitu prošlost kako govori umjesto mene. U tom trenutku nisam autorica, nego slušalac. I to je najranjivijemjesto na kojem sam se ikada našla.
Vrijedi napomenuti da Enisa Hadžimusić, pored književnog rada, posjeduje i izražen muzički senzibilitet. Kvalitetno pjeva i sama komponuje, te ne isključuje mogućnost da se u budućnosti i sama pojavi kao izvođač vlastitih pjesama, možda upravo na promocijama
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.