-Poezija je ono što volim i u njoj se najviše pronalazim, kaže Enisa. Većina mojih pjesama su autobiografske. To su stihovi koje sam godinama nosila u sebi, pažljivo ih čuvajući, gotovo sa strahom da ih izgovorim naglas.
Taj strah nije bio bez razloga. Izložiti vlastitu nutrinu znači stati pred „strašni“ sud javnosti, pred čitatelje koji ne poznaju okolnosti, ali prepoznaju emociju, pred one koji će razumjeti, ali i one koji možda neće. Ipak, upravo je taj korak bio presudan.
-Kada sam odlučila objaviti svoje pjesme, to je bio trenutak suočavanja, ne samo sa čitaocima, nego i sa samom sobom, nastavlja Enisa. Pitala sam se: hoće li neko prepoznati istinu u tim stihovima, ili će ih odbaciti? Ali pozitivne reakcije onih koji su ih pročitali dale su mi snagu da nastavim dalje.
Ohrabrena tim odzivom, Enisa ne planira stati na jednoj knjizi. Naprotiv, njen književni put tek dobija zamah.
-Ne pišem zbog slave, kaže Enisa. Ne težim tome da budem poznata po svaku cijenu. Moja želja je da ono što sam pisala iz srca pronađe put do drugih ljudi. Ako barem jedna osoba u mojim stihovima pronađe dio sebe, smatraću da sam uspjela.
Posebnu dimenziju njenom stvaralaštvu daje činjenica da njeni stihovi ne ostaju samo na papiru. Kao tekstopisac, Enisa je sarađivala sa kompozitorima koji su njene riječi pretvarali u pjesme, dajući im novo, muzičko, ruho.
-To je jedan poseban osjećaj, veli Enisa. Čuti svoje stihove kako žive kroz muziku nešto je što se teško može opisati. Tada oni više nisu samo moji. Postaju dio nečijeg glasa, nečije interpretacije, i dopiru do ljudi na drugačiji, dublji i ljepši način.
Upravo tu se briše granica između tzv. „ozbiljne poezije“ i stihova namijenjenih muzici. Kvalitetan stih, kako sama kaže, uvijek pronađe svoj put.
-Ako su stihovi iskreni i snažni, oni teku kao bistri potok i lako pronađu svoj put do većih rijeka, bilo kroz knjigu ili kroz pjesmu, kaže Hadžimusić.
Ipak, put umjetnika nije jednostavan. Enisa otvoreno govori o izazovima sa kojima se susreću autori, posebno oni koji nemaju podršku sistema ili nekog da da ga „pogura“.
-Danas je teško uspjeti bez novca ili bez nečije pomoći, nastavlja ona. Postoje ljudi koji obećavaju mnogo, ali često gledaju samo vlastiti interes. Nažalost, žene se ponekad suočavaju i s neprimjerenim ponudama koje narušavaju dostojanstvo.
Uprkos svemu, ona ostaje dosljedna sebi i svom radu.
-Moj jedini oslonac su moji stihovi, samouvjereno kaže. Oni su moja legitimacija. Ne želim da se vežem ni za koga, niti da pravim kompromise koji bi narušili ono što jesam. Vjerujem da će kvalitet uvijek pronaći put.
Osim pisanja stihova, Enisa posjeduje i muzički talenat – pjeva i komponuje, često upravo na vlastite tekstove. Iako još ne razmišlja ozbiljno o javnom muzičkom nastupu, tu mogućnost ne isključuje.
-Za sada sam fokusirana na pisanje, ali nikada ne treba reći „nikad“, kaže Enisa. Vrijeme često donese ono što ne očekujemo.
U njenoj priči, poezija nije samo izraz, ona je hrabrost. Hrabrost da se vlastiti život pretoči u riječi i ponudi drugima na čitanje, slušanje i tumačenje. Hrabrost da se stane pred neizvjesnost i kaže: „Ovo sam ja.“
A upravo ta iskrenost daje njenim stihovima snagu da otvaraju vrata – i njoj, i svima onima koji u njima prepoznaju vlastite staze.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.