Još kao dječak, dok je u školskim učionicama mirisala kreda i odzvanjao žamor odmora, Titi je znao da je njegova sudbina vezana za muziku. Školske priredbe bez njega? Nezamislivo. Ili će zasvirati harmoniku, ili će svojim glasom podići publiku na noge. Znao je da će nešto, zasigurno, učiniti da se trenutak njegovohg nastupa pamti.
Kasnije, kad je mostarska mladost već dotakla prve ozbiljne korake, Titi je svoju muzičku priču gradio u grupama koje su činile dio kulturne memorije grada: „Mostarski bulbuli“, „Mostarski behari“, „SevdahReunion“. Radio je i u Institutu sevdaha rahmetli Omera Pobrića, u mostarskoj podružnici koju je vodio s Miralemom Gluhovićem. Njegov trag osjeti se i u brojnim udruženjima građana koja baštine i promovišu sevdalinku, pjesmu koja se ne može pjevati napola, jer ona traži i srce i dušu.
U najtežim godinama naše države, tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992–1995, Titi je bio dio Umjetničke čete Četvrtog korpusa Armije RBiH. Tamo gdje se branila zemlja, branila se i kultura, a ponekad je upravo pjesma bila jedina granica između nade i beznađa. Nije to bila muzika radi zabave. Bila je to muzika radi opstanka duha.
Svoju virtuoznost na harmonici, ali i osebujne interpretacije, Titi je zabilježio na više albuma. Nije to samo arhiva, to je zvučni trag jednog vremena i jedne emocije. Pjesme je promovirao širom Bosne i Hercegovine, ali i van njenih granica, te u brojnim radijskim i televizijskim emisijama u kojima se uvijek isticao kao čovjek koji ne pjeva samo glasom, nego i pogledom, gestom, osjećajem.
Nije od onih pjevača koji vole biti u centru pažnje radi sebe. Naprotiv, Titi će se često povući korak unazad, pustiti harmoniku ili glas da govore umjesto njega. Kad ga čovjek posmatra dok svira, vidi da se na njegovom licu katkad pojavi onaj sitni, jedva primjetni osmijeh, onaj što ga ima samo izvođač koji je potpuno uronio u muziku i osjetio da trenutak „radi“, da se publika i on kreću istim dahom.
Titi ne pjeva napadno, ne gradi dramu tamo gdje je nema, ne izmotava se vokalnim akrobacijama. Njegov stil je „čist“, odmjeren, čuvajući dostojanstvo svake pjesme. U sevdalinci voli ono što je najteže: Jednostavnost. Ono što ga vodi kroz karijeru ne liči na klasičnu „estradnu ambiciju“. Titi nikada nije jurio pozornice da bi bio viđen; on ih je prihvatao kao prostor u kojem se čuva nešto veće od njega. Često zna reći da je pjesma „kao voda“:
-Ako je pustiš da teče iskreno, uvijek će naći put do nekog srca. Ako je, forsiraš, bježi i suši se.
Za njega je sevdalinka više od melodije. To je obaveza prema onima koji su je pjevali prije nas i prema onima koji će je slušati nakon nas. Titi ne voli kad se pjesma iskrivljuje, kad se od nje pravi brzi spektakl, kad se gubi njena mjera. On je čuva tako što joj prilazi s poštovanjem, kao da svaki put skida kapu pred tradicijom.
On je od onih muzičara koji poštuju scenu, ali ne zavise od nje. Zna ko je bio prije nego što je izašao pred publiku, i zna ko je kad siđe sa bine. A to je, u svijetu muzike, možda i najrjeđa osobina od svih.
Jedna od njegovih najnovijih pjesama, snimljena sa grupom „Re-Laks“, jeste balada „Blagajska“, nježna, nostalgična posveta zavičaju. Tekst je napisao Đevad Handžar Ošo, a muziku Saša Đermanović i Igor Jesensky Raguž. Javnosti je prezentirala Produkcija „Hayat“.
-Njome se, na neki način, zahvaljujem svom zavičaju u kojem sam proveo najljepše trenutke svog života, kaže Titi. Istina, ona se može odnositi i na sva druga mjesta koja nosimo u srcu kad negdje pođemo „tumarati“ širom svijeta.
A Titi je „tumarao“, i pjesmom i korakom, gdje god je trebalo pomoći. Malo je humanitarnih koncerata na kojima nije nastupio. Njegova harmonika često je bila most između problema i rješenja, između potrebe i solidarnosti.
-Nekada pjesma bolje liječi i od medikamenata kojima se izlažemo, govori gotovo šapatom, onako kako to rade oni koji znaju da se istina ne mora vikati. Vidjeti ispred sebe ljude koji igraju, pjevaju s tobom, to je nešto što je veće od bilo koje materijalne dobiti.
Elmedin Balalić Titi nije samo pjevač, nije samo harmonikaš, nije samo mostarski sevdalija. On je čuvar nijanse, čovjek koji zna da glas ne mora biti najglasniji da bi bio najtopliji. Njegova muzika ne osvaja silom, osvaja blizinom. Nije spektakl nego iskrenost. Nije prolazna nego suštinska. I zato će, ma gdje zapjevao, uvijek imati ljude ispred sebe koji se smiju, plaču, ili jednostavno šute i slušaju. Jer nekada pjesma, zaista, liječi bolje od medikamenata.
I možda je baš u tome tajna Elmedina Balalića Titija. Dok drugi mjere život uspjesima, priznanjima ili prihodima, on ga mjeri brojem osmijeha koje je probudio pjesmom. A u gradu poput Mostara, gdje se i svjetlost ponaša kao da ima dušu, takvi ljudi su više od muzičara. Oni su čuvari atmosfere, tradicije i emocije.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.