Neko se batrga s njima šutke, nikome se ne žali, odaje privid da je sve u redu, smješi se. Da li vješto glumi mirnoću, zadovoljsvo, kako ne bi brinuli oni koji ga vole, postavljali pitanja na koja ne želi odgovarati, ili uskraćuje zadovoljstvo onima koji ga baš i ne vole a takvih je u vremenu koje živimo sve više, draža im je tuđa nesreća od vlastite sreće, a kad ostane sam pusti kočnice, zgrči lice i šake, grlo se stegne a oči zapeku.
Pa ako se u trenutku steški više što može podnijeti, kad bol i tjeskobu ni lijek ni piće ne mogu ublažiti, kad se zidovi počnu zatvarati, kad padnu rolete na oči a potope ga crnilo i beznađe, kad može pobjeći jedino u smrt, oni što su ga poznavali se čudom čude.
Šta mu bi? Uvijek je bio vedar, nasmijan, susretljiv, neupadljiv. Poznavali? Ko uopće poznaje drugog čovjeka kad ni samog sebe često ne prepoznaje? Svi vidimo samo fasade koje mogu privlačiti bjelinom i ljepotom, a unutra je crnilo i mrak pun aveti i nemani. Drugi kukumaču, porodici ili prijateljima ili idu tražiti pomoć kod psihologa, psihijatara.
Neki piju tablete, neki se drogiraju, neki opijaju. Koliko je poremećenih, zlih umova? Svakog dana ubistva, samoubistva, a kad izađeš na ulicu imaš dojam da je svima dobro, da su svi normalni, svi zadovoljni, svima je do mora ravno. A nije. Nikom. Ne možemo proniknuti u misli i um drugog čovjeka, ni onog bliskog, najbližeg.
Jeste li ikad sreli nekoga sa krupnim, široko otvorenim očima tamne boje, nevinih, čistih, treperavih, sjajnih? Nekoga ko vas neodoljivo podsjeća na lane. Pa u vama probudi neku nježnost, blagost, želju da ga zaštite tako bezazlenog i krhkog pred svim prijetnjama koje život nosi?
I prođu godine, povremeno se sjetite onih nevinih očiju, uprete pogled prema nebu bezglasno se moleći da ga čuva. I to je sve. Ništa više…
I onda godine prođu.Ponovo sretnete istu osobu i u čudu se pitate: Šta ti uradiše?
Jer, oči više nisu ni široko otvorene ni treperave ni sjajne ni nevine. Nema više onoga laneta u njemu. Ono što je ostalo lisici je nalik. Mudro, proračunato,ni naivno ni nevino… Osjetite bol koji brzo prođe. Čuđenje traje malo duže, ali i ono prođe.
Šta ostane? Ništa.