Da zaboravi ili da “zaboravi”.
Nije problem što zaboravi, može se svakome desiti, ali je problem što se više nikad u životu ne sjeti. Ista situacija se ponovi za tri dana i ne bude mu podsjetnik da nije platio bananu i grčki jogurt u ponedjeljak.
Mali je procenat onih koji podsjete kolegu da treba refundirati troškove i oni su potpuno upravu, no većini je neprijatno, pogotovo jer se uglavnom radi o sitnišu.
Bez obzira što je sitniš, trebalo bi reći. Više da se kaže da nije ispoštovano obećano, nego zbog para.
Sigurno više ne bi, tražio bi drugu žrtvu koju je stid tražiti svoje četiri i sedamdeset.
Četiri i sedamdeset ne trebaju kvariti atmosferu na poslu, ali ne treba dozvoliti da se čovjek osjeća kao magare s Paga.
To nije sve, ima i onih koji su uvijek zaboravili novčanik u autu ili nisu bili na bankomatu. Hajd ti sad, pa ću ja drugi put. Drugi put ne dođe nikad ili dođe stoti put.
Neće ni da rasitni sto maraka. Valjda mu se “izvuku” kad rasitni, a u krupnom apoenu traju duže. Mogu tako trajati vječno. Obnovljivi izvor energije iz prve ruke, odnosno iz škrte ruke.
I daj da zapalimo, a kao ne puši, nego ovako ponekad. Samo dvije uz kafu, a kafu pije pet puta dnevno.
Na skali titizluka visoku poziciju zauzimaju kolege koje mogu pojesti minimalno kad sebi plaćaju, dok je situacija potpuno drugačija za nečiji rođendan. Proslava bilo čega na njih djeluje kao kompleks B vitamina.
Ide kombinacija s roštilja, kolač i gazirani sok. Slavi se, možda tako treba.
U tom svemu je najgore što je poštenog čovjeka stid što je u takvoj situaciji, stid ga uime kolege kojeg nije stid.
Ne treba to dozvoliti.