Dakle, selektor bira igrače i postavlja ih u ekipu. Tako je prošle godine ovu dvojicu izabrao pa su bili dio tima na Eurobasketu. Igrali su koliko su igrali. Selektorovo je pravo da ih ubacuje i izbacuje iz igre kada to misli da treba. Sulejmanović je bio nezadovoljan minutažom na Eurobasketu i nije se želio javiti Bećiragiću, Atić nešto slično, mada je, kaže selektor, uslovljavao svoj nastup, uz napomenu da je povrijeđen.
Ne želeći uopšte da držimo ničiju stranu, čini se da je opet potpuno nepotrebni i neinteligentni ego napravio problem. Sulejmanović ima pravo da misli da je najbolji na svijetu, kadar za NBA, ali to ne znači da ga selektor, ko god da je to, mora i treba staviti u igru. Jednostavno, postoji taktika, analiza protivnika, a ima i statistika svakog igrača. Barem u košarci je ona vrlo iscrpna i pokazuje sve moguće segmente igre jednog igrača. I onda je jasno koliko ko može i treba, u poređenju sa kolegama iz reprezentacije.
Potezanje priče o tome kako je Sulejmanović dijete Srebrenice, kako je odbio Finsku reprezentaciju i pauzirao godinama da bi igrao za BiH je potpuno nepotrebno. Emir je uradio šta je mislio da treba, šta je osjećao da je najbolje, najvažnije za njega, kako bi se sam osjećao zbog toga najbolje.
Potpisnik ovih redova svojevremeno je ušao u oštru debatu sa nekadašnjim predsjednikom Nogometnog saveza BiH Jusufom Pušinom jer je pretjerivao u divljenju činjenice da je “Elvir Bolić odbio dres Turske i tadašnje Jugoslavije, a kao zvali su ga, kako bi igrao za BiH”. Rekli smo mu da je Bolić sigurno dobro promislio, a zapravo na kraju donio jedinu odluku koja je i logična. Jer, za nekoga ko je rođen u BiH, u Zenici, osjeća se Bosancem i, zašto ne reći, Bošnjakom, to je bila jedina logična odluka.
Stoga, i Emir Sulejmanović je samo poslušao svoje srce, ali i mozak, rekli bismo. Jer, ko zna šta bi i kako bi da je zaigrao za Finsku…
E, sad, što je Emir u ekipi koju je vidio Vedran Bosnić igrao puno više nego u onoj koju je preuzeo Adis Bećiragić, ima mnogo razloga. Prvo, Bosnić je njegovao puno bržu igru, trči, skači, šutiraj, i tu je Sujelmanović vrlo upotrebljiv. Međutim, ni tada nije postizao 25, 30, 35, 40 poena da bi bio nezamjenjiv. A onda, za Eurobasket u ekipu dolaze Musa i Nurkić, a sa klupe ih vodi Bećiragić jer se Bosnić naljutio na Košarkaški savez i bez obzira na sasvim opravdanu ljutnju, ostavio sve na cjedilu uoči Evropskog prvenstva. A Musa i Nurkić su, uz dužno poštovanje, neka druga dimenzija u odnosu na Sulejmanovića i ostale.
A da li je Atić povrijeđen ili nije, sramota je da se uopšte o tome raspreda. Vjerujemo da jeste, jer ne možemo da vjerujemo da folira kako bi, valjda Bećiragiću, dao do znanja da “može kako hoće, ali ne može dokle hoće”.
I onda se objavi kako je kapiten Miralem Halilović protiv Crne Gore igrao sa napuknutim rebrom. A na pitanje zašto toliko rizikuje, rekao je da bi “i umro, samo da igra”. Ne treba pretjerivati, naravno, ali ovo zvuči potpuno drugačije, zar ne?
Stoga se čini potpuno nepotrebnim da se o povrijeđenim egima, povrijeđenim rukama, napuklim rebrima ili čemu sve još izjašnjavaju menadžeri, glumci, političari i ini držeći stranu onima koju su im simpatičniji, ne propuštajući da dodaju kako se, eto, poznaju još od malih nogu, pa znaju koliko se voli dres sa državnim grbom kao da je to glavna stvar kojom se selektor vodi kada sastavlja ekipu.
A, vala, ni Bećiragiću koji se jeste prihvatio teškog zadatka u vrlo nezahvalnom trenutku kada je Bosnić naprasno napustio brod koji je vodio, što je opet Bećiragiću bila vrhunska prilika kako bi došao na Eurobasket gdje ga je cijeli svijet vidio, ne treba ono “vela havle”, jer sve onda postaje baš vela havle…