Učestvovao je na brojnim muzičkim festivalima širom nekadašnje Jugoslavije, gdje je osvajao priznanja i nagrade, a tokom dugogodišnjeg rada stekao je reputaciju čovjeka koji ima poseban dar za prepoznavanje pjevačkih talenata.
Njegov estradni put nije bio samo priča o vlastitom uspjehu. Naprotiv, Kešelj je mnogo vremena i stvaralačke energije posvetio drugima. Brojnim pjevačima pomogao je da pronađu svoje mjesto pod estradnim nebom, da prepoznaju vlastite mogućnosti i dobiju pjesme kojima će predstaviti ono najbolje u sebi.
-Volim da radim sa talentima, kaže Kešelj. Onima koji dolaze treba dati prostora da iskažu svoje mogućnosti. Pored zvijezda novokomponovane narodne muzike, na čijim sam projektima prisutan, radim i sa dosta pjevača koji tek traže svoje mjesto na estradi. Vjerujem da će neki od njih uskoro svojim projektima pokazati šta znaju. Sav sam posvećen muzici. Svakodnevno u svom studiju pomalo stvaram.
Rođen je u Sarajevu 1950. godine. Već sa osam godina dolazi u dodir sa harmonikom koju mu je kupio otac. Taj susret s instrumentom prerastao je u životnu ljubav. Samoprijegornim radom, vježbanjem i neprekidnim usavršavanjem, malo-pomalo, izrastao je u vrsnog harmonikaša i virtuoznog interpretatora, čije je sviranje postalo prepoznatljivo po bogatstvu ritma, dinamike i improvizacije.
Vrlo rano zakoračio je u profesionalne muzičke vode. Bila su to vremena kada je narodna muzika imala znatno veći društveni značaj, kada su se pjesme stvarale s više strpljenja, a kvalitetan muzičar mogao je od svoga rada pristojno živjeti.
Godinama je blistao na radio-talasima i estradnoj sceni, prateći vrhunske interpretatore narodne muzike kakvi su bili Zaim Imamović, Beba Selimović, Meho Puzić, Zorica Brunclik, Vida Pavlović, Hanka Paldum, Haris Džinović, Azemina Grbić i brojni drugi. Saradnja sa tako različitim pjevačkim osobenostima zahtijevala je mnogo više od tehničke vještine. Trebalo je osjetiti karakter svakog glasa, prepoznati njegove mogućnosti i pronaći način da harmonika ne bude samo pratnja nego ravnopravan dio muzičke priče.
Kešeljevo sviranje bilo je prava provala ritma, dinamike i improvizacije, često do potpune opijenosti muzikom i zanosa na sceni. Njegova harmonika nije bila tek instrument koji prati pjesmu. Bila je glas koji razgovara sa pjevačem, nadopunjuje njegovu interpretaciju i publici prenosi emociju koja se ne može uvijek iskazati riječima.
Pored sviračkog umijeća, Kešelj se afirmisao i kao kompozitor, aranžer i interpretator. Među pjesmama koje je izvodio posebno mjesto zauzima njegova prva snimljena pjesma „Alma, ti si moja“, iz 1968. godine. Kasnije su uslijedile i druge, među kojima su „Svud se dičim što na baba ličim“, „Sirotani“, „Kako da te sutra zovem“, „Sanjam li to možda ljudi“ i još neke koje su vremenom postale prepoznatljive i ostale u sjećanju ljubitelja narodne muzike.
Kešelj je prolazio različite etape estradnog života, ne odričući se onoga što je oduvijek bilo najvažnije: kvaliteta.
-Muzika ne zna za granice, ističe Kešelj. Ona na najbolji način može povezati pokidane niti. Danas na estradi nema pravila ponašanja koja su nekada važila. Uzima gdje ko i kako stigne, ne pitajući da li takvim ponašanjem ometa tuđi rad. Nema estradnog kodeksa, a i te kako nam treba kako bismo trenutno stanje doveli u nekakav red. Ja nisam čovjek sa puno prohtjeva. Znam u kakvom stanju je danas privreda. Vjerujem da će bolji dani uskoro doći i da će svaki umjetnik biti vrednovan na adekvatan način. Istina, danas je mnogo profitabilnije baviti se trgovinom ili bilo čime drugim nego nečim što se zove umjetnost.
Svaki izlazak pred publiku novi je ispit
Iako iza sebe ima dugu i bogatu estradnu karijeru, Kešelj ne smatra da iskustvo umjetnika oslobađa odgovornosti pred publikom. Naprotiv, svaki nastup doživljava kao novu priliku da potvrdi ono što je godinama gradio.
Ima li treme prilikom izlaska pred publiku?
-U vrijeme kada se pjesmom ne bave samo oni koji neće i kada je estradni posao opterećen mnogim neriješenim problemima, počev od našeg nedefinisanog statusa, posrnulih diskografskih kuća pa do neadekvatne zakonske zaštite autorskih i izvođačkih prava, svaki svoj nastup pred publikom smatram ispitom za koji se, bez obzira na dugu estradnu karijeru, pripremam kao da pred publiku izlazim prvi put.Publika je najbolji sudija. Ona zna da cijeni dobru pjesmu i dobru interpretaciju. Zna napraviti razliku između onoga što valja i onoga što ne valja.
Neki su politiku iskoristili da napune svoje džepove?
-Naravno. U svakom žitu ima kukolja. O takvima je najbolje ne pričati. Njima je svaka vlast najbolja. Ne volim takve ljude, ljude kojima je svaka kapa taman.
Ipak, da ste vi u politici i da ste u mogućnosti uticati na neke stvari, šta biste najradije promijenili?
-Ponašanje onih koji ne dozvoljavaju da zaživi pravna država. Radio bih na tome da se u okviru naše branše na adekvatan način zaštite autorska i izvođačka prava, da se smanje krađe i omalovažavanje naše djelatnosti. Ustrojio bih norme po kojima bi oni koji stvaraju muziku i rade na njenoj distribuciji imali dostojna primanja i mogućnost da žive od svog rada. Na estradi ima dosta kvalitetnih pjevača, ali, nažalost, vremena su takva da su neke druge grupacije ljudi poznatije i priznatije.
Kešelj smatra da se iza svake pjesme nalazi nečiji trud, znanje i vrijeme, te da bi taj rad morao biti zaštićen i vrednovan. Nije dovoljno da pjesma postane hit, a da oni koji su je stvorili od nje nemaju gotovo nikakvu korist. Umjetnost, po njegovom mišljenju, mora imati svoje mjesto i u ekonomskom i u društvenom životu.
Mnogo je onih koji od njega traže pjesme. Ipak, stvaralaštvo ne doživljava kao proizvodnju po narudžbi, nego kao proces u kojem inspiracija ima presudnu ulogu.
-Mnogo je onih koji traže od mene pjesme. Međutim, ja nisam robot da napišem pjesmu kad hoću. Pišem samo kada imam inspiraciju. Pišem ih za svoju dušu. Istina, kada ih ponudim nekom od pjevača, oni se brzo prepoznaju u njima.
Dobar autor zna prepoznati i tuđi glas
Jedna od posebnosti Kešeljevog rada jeste i činjenica da nije stvarao isključivo za vlastitu interpretaciju. Njegov stvaralački senzibilitet često je bio usmjeren prema drugima. Znao je prepoznati kakva pjesma odgovara određenom pjevaču, kakav mu aranžman može pomoći da pokaže svoje mogućnosti i na koji način se može izgraditi prepoznatljiv muzički izraz.
U tome je, čini se, i njegova posebna stvaralačka vještina. Nije svaki kompozitor u stanju da se odrekne vlastitog izvođačkog ega i pjesmu prepusti drugome, vjerujući da će ona u njegovoj interpretaciji dobiti puni smisao. Kešelj je, sudeći prema njegovim riječima i dugogodišnjem radu, upravo među onima koji razumiju da muzika ne pripada samo autoru nego i onome ko je svojim glasom oživi.
Kako pjevači uzvraćaju zahvalnost za ustupljene pjesme?
-Do sada ni sa kim nisam doživio neugodnost. Niko nije za sobom zatvorio vrata koja bi spriječila našu daljnju saradnju. Istina, u vrijeme kada a ravi način ne funkcioniše zaštita autorskih prava, mnogo je onih koji bi željeli moje pjesme, a za honorar bi da pričekam. Treba znati zacijeniti svoj rad. Ako to znaš, i tebe više cijene.
Sevdalinka – pjesma koja ne poznaje prolaznost
Posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na odnos novokomponovane narodne muzike prema sevdalinci, toj neiscrpnoj riznici bosanskohercegovačke muzičke i kulturne baštine. Iako je tokom karijere bio prisutan u različitim muzičkim žanrovima i sarađivao s brojnim izvođačima, Kešelj ne gubi iz vida značaj tradicionalne pjesme.
Za njega sevdalinka nije konkurencija novim muzičkim pravcima, niti nešto što bi se trebalo čuvati isključivo u muzejskim okvirima. Ona je živa pjesma, čija snaga proizlazi iz emocije, melodijske ljepote i životnih priča koje u sebi nosi.
Hoće li novokomponovana pjesma pregaziti sevdalinku?
-Mislim da neće. Mada nove pjesme ne treba stvarati u ruhu prošlih vremena, nego ih prilagođavati današnjim trendovima i generacijama čiji tempo života voli ritam i brzinu. Nekima bi trebalo zabraniti da o sevdalinci govore, a kamoli da je pjevaju. U trci za novcem nastaju pjesme koje s prvim povjetarcem nestaju sa scene. Otuda sevdalinka ne treba da se boji za svoju egzistenciju. Ona nastaje iz duše i puna jeljepote koja ne prolazi tako lako.
Sevdalinka, smatra Kešelj, ne mora se plašiti novih vremena, jer njena vrijednost ne počiva na trenutnim trendovima, nego na dubini emocije koju prenosi. Ona je nastajala iz života, iz ljubavi i čežnje, iz radosti i tuge, iz susreta i rastanaka, iz posebnog bosanskog osjećaja za riječ i melodiju. Zbog toga je ne može nadomjestiti nijedan prolazni muzički trend.
Kešeljevo dugogodišnje iskustvo, poznavanje različitih muzičkih pravaca i saradnja s brojnim interpretatorima daju posebnu težinu njegovom stavu. On ne suprotstavlja tradicionalnu i novokomponovanu muziku, nego pravi razliku između pjesama koje nastaju s istinskom emocijom i onih koje se stvaraju isključivo radi kratkotrajnog komercijalnog uspjeha.
Kvalitet nema zamjenu
Za pjevače koji su ujedno i autori često se kaže da neće dobru pjesmu ponuditi drugom kolegi, jer je žele sačuvati za sebe. Kešelj na to gleda drugačije. Smatra da autor mora biti dovoljno siguran u svoj rad da bi najbolju pjesmu ponudio onome za koga vjeruje da će je najbolje interpretirati.
-Vjerujem da i takvih ima. Međutim, sebe ne vidim među njima. Ako sam primio novac za pjesmu, onda u tom trenutku svakome nudim ono što imam najbolje u svojoj sehari. Samo se za dobru pjesmu može dobiti dobar honorar. Bofl niko ne kupuje.
Ljubo Kešelj je svoju estradnu karijeru gradio decenijama, oslanjajući se na harmoniku, kompozitorsko znanje, aranžersko umijeće i osjećaj za pjesmu. Njegov put obilježili su susreti sa velikim imenima narodne muzike, vlastite interpretacije koje su ostale u sjećanju publike, ali i brojni saradnici kojima je pomogao da pronađu svoj muzički izraz i mjesto na estradnoj sceni.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.