U bašti kafane „Tunel“, naspram baščaršijskog Sebilja, dok ispijam kafu, nadobudna „estradna zvijezda“ koja, sem vlastitog hvalospjeva o sebi i onim čime se bavi, ništa nema adekvatno iza sebe, sjede za moj sto u namjeri da od mene dobije neki od tekstova koji bi se, „obučeni“ u muzičko ruho, mogli naći na njegovom prvom albumu o čijoj pripremi, godinama, tabiri svima oko sebe. „Tušio“ me pričama o tome kako će taj projekat biti nešto što će napraviti dar mar na estradnoij sceni te kako bi, za mene, bila prava šteta da ne budem dio ekipe koja bi učestvovala u njegovom stvaranju. Znao je da ja nisam od onih koji zna zacijeniti svoj rad i da stihove koje pišem ne pišem zbog novca već zato što to volim raditi te je na svaki način pokušao da me pridobije za sebe.
Ponudih ga kafom koju je objeručke prihvatio.
Govorio je kako bi želio neku pjesmu sličnu nekom od srbijanskih hitova i počeo mi pjevušiti neke od njih. Na kakav je to način činio serbest bi se mogao nazvati kompozitorom. Ni za jednu od tih pjesama nije mogao „ubosti“ njenu pravu meloduju. To su bile sasvim nove kompozicije nastale po tome kako on zamišlja da trebaju izgledati.
Nije slušao moje upute o tome da dobra pjesma, uz dobru interpretaciju, postaje hit ma gdje da je i od koga nastala. Hvalio se brojnim autorima koji su mu, navodno, nudili pjesme. No, znao sam. Takvo nešto je samo njegova mašta. Te autore ne interesuju socijalni slučajevi već samo novac. Ko ga nema, nema ni njihove pjesme.
Obzirom da je on bio prijatelj jednog mog poznanika odlučih da mu pomognem. Govorim mu neke od svojih stihova ciljajući na one koji bi na najbolji način mogli biti nešto sa čim bi se mogao predstaviti javnosti.
Otvorenih usta slušao je iste. Hvalio je stihove. Međutim, još uvijek neodjeveni u muzičko ruho nisu mu mirisali na očekivane hitove.
-Pusti pjesme koje veličaju tradicije tuđih avlija, govorio sam mu. Budi svoj, pjevaj o onom što čini tvoje podneblje i uspjeh zasigurno neće izostati.
-Ko će danas pjevati „Mujo kuje konja po mjesecu“, nadobudno mi je dobacio stavivši mi tako do znanja da njega ne interesuje ništa od onoga što potiče iz riznice bosanskohercegovačkog izvornog stvaralaštva, niti išta drugo što ga podsjeća na sevdah i sevdalinku.
Prestao sam mu govoriti dijelove svojih pjesama. Takvi, očito, ne znaju šta žele raditi u životu.
Srknuh posljednji gutljaj kafe. „Estradnoj zvijezdi“ poželih uspjeh i krenuh svojim poslom.
U mislima mi se počeo motati stih nove pjesme kojoj bih, nadobudnoj estradnoj zvijezdi, pokazao da se i o Muji i o svemu drugom može pisati i pjevati.
Dok sam od Sebilja išao ka „Slatkom ćošetu“ stihovi nove pjesme su jednostavno počeli navirati sami od sebe. Obzirom da kod sebe nisam imao olovku u jednoj od slastičarni na „Slatkom ćošetu“ od uposlenika zatražih olovku i na papirnoj salveti počinjem zapisivati stihove:
Nekad majka Muju klela
Zašto kuje konja po mjesecu
Sad je u nje srce rana živa
Zašto Mujo konja ne potkiva
Sam u sobi on tuguje
Da se tješi nikom neda
Niz lice mu suze teku
Dok u sliku drage gleda
Nikad Mujo nije gledo
Dal je mjesec ili sunce sija
Bilo kada da je dragoj kreno
Čekala ga žena najmilija
Ne pomišlja Mujo više
Drugu ženu priviti na grudi
Samo ona koju ludo voli
Zna u srcu vatru da probudi
Nikada mi ni jedna pjesma, kao ova, nije tako brzo izašla iz duše.
Godinama kasnije, kojem god da sam pjevaču pokazivao ove sthove, hvalio ih je bezrezervno. Mnogi od njih su ih uzimali govoreći da će oni biti uglazbljeni i snimljeni na nekom od njihovih albuma. No, nikada se takvo nešto nije desilo. Izmišljali su različite razloge. No, adekvatnog opravdanja nije moglo biti.
Nije problem. Lična je stvar svakoga da snima šta želi i hoće.
Pri slučajnom susretu sa Ezherom Heljom, 2015. godine, saznah da i on piše melodije na stihove nekih od mojih kolega.
-Ako imaš nešto interesantno što bih ja mogao „obući“ u muzičko ruho pošalji mi, rekao je Ezher Helja. Ko zna. Možda se nešto lijepo izrodi iz te saradnje.
Znali smo se dugo. Kao novinar pratio sam snimanja emisija „Folk šou“ Federalne televizije Bosne i Hercegovine gdje je on svirao u narodnom orkestru.
Isto veče, proslijedio sam mu neke od svojih pjesama među kojima je bila i „Nekad majka Muju klela“. Nisam imao neka posebna očekivanja vezana za nju. Istina, poodavno je tinjala želja da se pjesma sa ovim tekstom pojavi na nekoj od pozornica Festivala koji promovišu pjesme nastale na našoj tradicionalnoh muzičkoj pjesmi sevdalinci. No, kompozotori i oni koji su odlučivali o festivalskim pjesmama za takvo nešto nisu imali sluha.
Ipak, nisam gubio nadu. Znao sam. Ono što vrijedi vrijedit će bilo kad kada se pojavi u javnosti.
U moru poslova kojim sam se bavio u Civilnoj zaštiti Općine Vogošća na poslovima deminiranja rizičnih površina od mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava zaostalih iz odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine pomalo sam zaboravio na pjesme i stihove koje sam stvarao.
-Oprostite molim vas. Da li je gospodin Muračević tu, čuo sam glas jednog čovjeka koji je kolegu na ulaznim vratima u kancelariju pitao za mene.
-Tu je, odgovorio mu je kolega.
Na vratima se pojavi jedna prijatna osoba koja me uljudno pozdravi.
-Ja sam Mesud Kreštalica, predstavi se.
Ponudih ga kafom i dok smo je čekali upitah ga šta ga je dovelo do mene.
Mislio sam da se radi o nekom od građana koji ima problema sa zaostalim minama iz minulog rata. No, on, vadeći jedan list papira iz džepa, reče da se bavi pjevanjem te da je došao do mene da mu dam saglasnost da on snimi pjesmu na moj tekst „Nekad majka Muju klela“.
Pruži mi taj list papira da se na njega potpišem.
Srce mi je zaigralo od sreće. No, u prvi mah mi bi žao zbog nesporazuma kojeg bi moja saglasnost mogla izazvati.
-Taj tekst sam dao Ezheru Helji, rekoh. Neznam šta je on učinio sa njim. No, bilo bi vrlo nezgodno da dam saglasnost tebi, a možda je on tu pjesmu već ponudio nekom drugom.
-Ja sam u kontaktu sa Heljom, reče Kreštalica. On me i uputio na tebe.
– Onda nema nikakvih problema, rekoh. Sve što si se dogovorio sa njim ja poštujem. Drago mi je da da si ovu pjesmu izabrao za snimanje.
Vrlo brzo pjesma je i snimljena. Pored nje Mesud Kreštalica je snimio i još jednu pjesmu na moj tekst „Ne može srce dušu da smiri“, koju je, kao i pjesmu „Nekad majka Muju klela“, u muzičko i aranžersko ruho „obukao“ Ezher Helja.
Te 2015. godine, Mesud Kreštalica je pjesmu „Nekad majka Muju klela“ izveo na „Sevdah festu“ u Bihaću.
Srce mi je strahovito lupalo kada se, nakon prvih taktova pjesme, u Sportskoj dvoranu „Luke“ u Bihaću, prolomio gromoglasni aplauz publike.
Po okončanju Mesudovog nastupa prilazile su mu kolege i čestitale na pjesmi i kvalitetnoj interpretaciji. Pjesmom je posebno bio oduševljen estradni veteran Sejo Pitić.
Dvije godine kasnije, dio pjesme, našao se i u dokumentarno igranom filmu „Sarajevo march“ turskog reditelja Ersana Bayraktara koji je prikazan na „Sarajevo Film Festivalu 2017“.
Nakon toga slijedi moja knjiga o Mesudovom estradnom radu u čijem prilogu je bio njegov album sa 20 kompozicija od kojih su bile 10 potpuno nove pjesme pisane u duhu naše tradicionalne pjesme sevdalinke, a 10 evergrini iz bogate riznice bosanskohercegovačkog muzičkog izvornog stvaralaštva. Naslovna pjesma njegovg albuma bila je „Nekad majka Muju klela“.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.