Ona je prije svega dobra kao čovjek i bezbroj puta je svoju dobrotu i humanost iskazala nastupajući na koncertim gdje se sakupljala pomoć za one kojima je ona bila potrebna.
Još kao djevojčica bila je opsjednuta pjesmom. Nijedna školska priredba nije mogla proći bez njenog učešća. Kao najljepše trenutke u svom životu ističe vrijeme provedeno u radu Kulturno umjetničkog društva “Ibrahim Perviz”.
Sa pjesmom “Da sam ptica”, 1978. godine, pobjeđuje na festivalu “Studentsko ljeto” u Maglaju i stiče pravo na snimanje ploče.
Iza nje je više singl ploča i desetak albuma. Melodije sa nekih od njenih albuma “Pamti me, pamti, “Noću me opijaš”, “Pisma razdvojenih”, “Plače mi se od života”, “Eh da sam suza”, “Uspomene”… vrte se u vrhovima top lista novokomponovane narodne muzike.
-Znam da meni ovo što sam postigla niko nije poklonio, kaže Hasiba Agić. Sticala sam to svojim radom i zalaganjem. Međutim, na estradi je puno zavisti i ogovaranja. Meni lično to ne smeta. Ne osjećam neku ljubomoru. Radujem se svačijem uspjehu. Nema nas puno na estradi i treba da smo više povezani bratski, da se slažemo, cijenimo, međusobno uvažavamo i volimo.
U dosadašnjem radu najviše je sarađivala sa Mensurom Mrehićem, Ibrom Mangafićem, Omerom Pobrićem, Samirom Zavlanom, Safetom Kafedžićem, Antom Filipovićem, Almirom Hukelićem Akom, Pericom Simonovićem, Hajrudinom Hakom Zvizdićem, Goranom Mišom Kurtovićem, DamiromGalijaševićem, Enverom Šadinlijom, Indirom Salihović Gerina, sa svojom kćerkom Mensurom Bajraktarević…, a u organizacionom smislu sa Mirsadom Ibrićem i Bakirom Đedovićem.
-Na nagovor Omera Pobrića, između ostalih, snimila sam pjesmu “Alipaša na Hercegovini”, pjesmu koja je za mene moja muzička lična karta. Uglavnom sam radila i bradim sa ljudima koje iznad svega cijenim i poštujem.
Na više lokalnih radio stanica proglašavana je pjevačem godine, a dva puta je dobitnik priznanja “Bosanski gazija” BMR “Hayat”. Nakon pjesme “Nedaj se Bosno” tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine, što samostalno, a što sa drugim kolegama snimila je dvadesetak patriotskih pjesama.
-Na te pjesme sam posebno ponosna. U to vrijeme iz ljudi je izlazilo ono što suosjećali u duši. Nastojala sam da u svaku pjesmu unesem dio sebe. Svaku od njih sam odbolovala na svoj način.
Kažu da se narod zasitio patriotskih pjesama?
-Žalosti me kad to čujem. Lično bih voljela da ih pjevači na svojim projektima snime bar po jednu, da se ne zaboravi ono kroz šta smo prolazili. Istina, mnogi su već zaboravili da je bio rat. Mnogi su puno što šta zaboravili.
Vaši počeci su vezani za festivale. Šta mislite o tim manifestacijama?
-Oni su jako važni. To je jedna odskočna daska za mlade pa i one koji su dugo prisutni na estradi, a nisu imali prilike da “isplivaju”. Debitovala sam na “Ilidži 86” sa pjeasmom “Ne vraćaj se gnijezdu starom”. Na istom festivalu 1996. godine pobrala sam sve nagrade koje su se mogle dodijeliti na jednom festivalu interpretirajući pjesmuu “Majka” mostarskih autora Mustafe Šantića i Tahira Delića. Međutim,festival koji ću nositi u svom srcu do kraja života je svakako “Lukavac 94”. Svaka čast ljudima koji su imali hrabrosti i snage da ga organizuju.
U vodama ste novokomponovane narodne muzike. Ima li u vašem repertoaru mjesta za sevdalinku?
– Naravno. Pjesma, pogotovo ona nadahnuta našom tradicijom, nešto je od čega nikada nisam bježala niti mogu pobjeći da sve i hoću. Neke kolege čija “slava” traje koliko i jedna noć zamjeraju mi što sam svoju karijeru podredila našoj najljepšoj pjesmi sevdalinci. Ne znaju da oni koji sevdah nose u duši mogu otpjevati svaku pjesmu. Sevdalinka jeste moja velika ljubav, ali volim svaku dobru melodiju, naravno i probranu novokomponovanu pjesmu. Znam, teško je spojiti sve komponente. Komercijalnost i kvalitet. Međutim, ako se nešto radi sa ljubavlju i temeljito, uspjeh je neizostavan. Ne živi se samo od novokomponovane pjesme, nego od kvalitetne i dobre interpretacije, poštenog odnosa prema onima koji te slušaju. Pomenula sam ime Omera Pobrića. To je bio jedini čovjek kojeg znam u našoj zemlj, a koji selavovski borio za našu tradicionalnu pjesmu pjesmu sevdalinku.
Citirat ću njegove riječi: “Od sevdalinke se ne može živjeti, ali ona mora uvijek biti prisutna sa nama”. Mogu se pohvaliti da sam sa njim snimila šesnaest predivnih pjesama iz bogate riznice bosanskohercegovačkog izvornog, muzičkog, stvaralaštva. Neke od njih nikada nisu bile snimljene. Snimila sam i “Zajdi, zajdi”, jednu divnu makedonsku pjesmu koja je dugo prisutna na našem prostoru, ali u prevodu na Bosanski jezik. Naravno, iza mene je i album “Hasibin sevdah” kojeg sam snimila u saradnji sa Fondacijom “Sevdah”. Neke od pjesama na njemu su: “Ramazanske noći”, “Golube, poleti”, “Oj lađaru, lijepi Zulfikaru”, “Vrbas voda nosila jablana”, “Nevesinje ravno”, “Oj javore, javore”, “Rasti bolje moj zeleni bore”, “Sini žarko sa istoka sunce”, “Sanak snila”, “Rumena mi ruža procvala”, “Zaspala djevojka”…
Želja mi je da se uz pjesme koje pjevam i snimam raduje moja publika jer sve što sam do sada radila, radila sam sa željom da u srca svojih fanova unesem bar jedan mali tračak radosti i sreće. Kod odabira pjesama trudila sam se da, prije svega, izaberem one koje se meni sviđaju. Do sada me kod takvog načina odabira osjćaj nikada nije prevario. Moji ukusi i ukusi publike su se poklapali, kaže Hasiba Agić.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.