Kad god nekoga u Sarajevu pitate ‘šta ima’, reći će da ‘ma nema ništa, evo vala’. Ali zapravo nije.
Ne primjećujemo da promjene ima, jer smo se ‘udubili’ u vlastite brige, a kod onih kod kojih promjene neke i ima – neće vam reći, jer što bi?
Ne treba vam taj materijal za mahalanje u prazno (ne treba generalizovati, ima iznimki naravno, ali sve manje).
Ljudima na Baščaršiji uglavnom je svejedno šta se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče.
Prije samo 20 godina mnoge stvari su bile drugačije, bar na Baščaršiji. Nije bilo baš moguće da stranci dobijaju poslovne prostorije u užoj jezgri grada, jer je to ipak autohtoni dio grada, a i ako bi i otvorio brzo bi istu i zatvorio, jer teško je opstati na čaršiji.
Znao se neki red, ko je imao radnju na čaršiji ustajalo se ranije, žurilo se da se što prije radnje otvore jer se vodilo mišlju ‘ko rano rani, dvije sreće grabi’. Bilo je važno otvoriti što ranije, popiti jutarnju kafu, promuhabetiti o aktuelnostima, saznati od konobara šta je sinoć bilo, a usput i pripremiti se za rad.
Od tada do danas okrenulo se sve, pa i izreke, ‘ko rano rani, čitav dan zijeva’, ne misli se više na bereket i nafaku. Da je tako vidljivo je na Baščaršiji.
Nijedna radnja na Baščaršiji, osim naravno kafića, ne radi prije 10.00 i 11.00 sati.
U jeku turističke sezone kada grad vrvi od turista ovo radno vrijeme možda nije prikladno da se tek tad počinje s radom!? No, naravno, svako je svoj gazda pa ima pravo i da prilagodi radno vrijeme kako želi.
Ali, tužno je proći gradom ujutro i vidjeti katance na brojnim vratima. Postavlja se pitanje je li nam tako loše? Jesmo li se kao društvo predali, jesmo li odustali od borbe za bolje, za egzistenciju? Prepuštamo li čaršiju strancima?
Vodimo li se mišlju ‘svejedno je kad god da otvorim, kada posao svakako ne ide’ ili hoćemo kao u EU da bar u nečemu prekopiramo fazon, kod njih mnogi ne otvaraju prije 10 sati?
Moguće da ima svega, ali možda je vrijeme da malo vidimo koliko je do nas, šta svako od nas može da poboljša kod sebe pa da vidi promjenu?
Svaka radnja ima šta da ponudi, potrebno je malo mašta da se privuku turisti, možda i da se ponudi kafa, neko tradicionalno piće, ili samo voda – jednostavno pokušati nešto drugačije, možda i prodaja ‘krene’ bolje.
Radnici jesu na marginama, ali i ne bore se da bude bolje, oni u vlasti umjesto za radnike, bore se za svoje interese i fotelje, jer ništa ih ne sprječava. Gdje su danas radnici u Bosni i Hercegovini?
U sjeni političkih igara i raspodjela pozicija ostaju realni problemi radnika – preživljavanje!
Ali hajde, tako je, od vlasti znamo šta možemo očekivati, a od sebe?
Šta mi – svako od nas može da uradi da nam bude bolje?