“Žarko, neka te Gospod primi u naručje svoje! Pamtiću te po dostojantvu, dobri moj”, ovim riječima poznata rediteljka započinje ispovest samo za Tanjug, uz podsjećanje na prijateljstvo sa velikim glumcem.
Autorka uspješnog dokumentarca “Lauš” iz 2014. godine došla je na ideju sa snimi dugometražni film o čuvenom glumcu znatno ranije od njegovog “povratka” u domaću javnost, odnosno prije nego što je Laušević objavio svoju prvu knjigu “Godina prođe, dan nikad” (2011).
Bio je to jedini dokumentarac o njemu, jedini kinematografski zapis o izuzetnom dramskom umjetniku, kasnije i književniku, svestranom čovjeku, sa više talenata, koji progovara o njegovoj ličnoj tragediji kao splet veoma nesrećnih okolnosti od prije 30 godina.
Kako je rekla Tanjugu, želja da ovjekoveči to vrijeme tinjala je u njoj dugi niz godina prije nego što je snimila svoj prvi kadar sa antologijskim glumcem i drugim sagovornicima tog ostvarenja.
Da li je teško bilo snimiti film o Žarku, pita se rediteljka Bešević – Gajić.
Prema njenim riječima i zamisli, film “Lauš” kroz prizmu tragičnog trenutka koji se odigrao 31. jula 1993. u Budvi, rasvjetljava najmračnije tajne naše bliske prošlosti i tragedije jednog zlog vremena.
“Od momenta kad sam predstavila svoju ideju, nailazila sam na razne reakcije, osude, zatvorena vrata, surevnjivosti, pa čak i kod pojedinih naših kolega koji će se verovatno sada postidjeti. Komentari su bili od braniš, ne mogu tu riječ ni da izgovorim, dakle branim čovjeka koji je oduzeo živote, do kao “dobronamjernih” savjeta da se tom temom ne treba baviti”, otkrila je autorka.
Međutim, ona je radila po sopstvenoj intuiciji i nijednog trenutka nije odustajala od svojih umjetničkih poriva.
“Moj fokus je bio umjetnost, a ne propaganda i zbog toga sam ubjedila Žarka da je film o njemu veoma važan dokument za sve nas u zemljama bivše Jugoslavije. Moj film o Žarku Lauševiću je priča zbog koje sam disala prethodnih godina. Njegova tragedija me je dirnula u srce i preživljavala sam je kao neko ko je odrastao u tom zlom vremenu koje je donijelo dosta posledica i koje je uzrok mnogih nedaća koje su nas kao društvo zadesile”, istakla je rediteljka.
Onda je otkrila neke pojedinosti iza scene, okosnice samog snimanja, razvoja ideje filma.
“Žarko nije želio film o sebi. Pokušao je da me ubjedi da ne radim film o njemu, ali sam ipak ja njega ubjedila da je ovaj film priča o jednom vremenu i da ga prije svega radim kao umjetnik, i da neće biti jednostrana priča, niti hvalospjev o njemu, već da je to poučan film i opomena svima nama. Kad mi nešto znači veoma sam uporna, posvećena i nadljudski napor ulažem. Laušević je jedva smogao snagu i dao pristanak da ispričam ne samo njegovu priču, već priču svih nas doslovno jednog zlog vremena”, otkrila je Bešević–Gajić.
Autorka dr Branka Bešević Gajić je filmska i televizijska rediteljka, član Evropske filmske akademije u Berlinu (Njemačka), koja za sobom ima zapažene dokumentarne filmove.
Kako je naglasila, Žarko Laušević je za nju bio kao stariji brat, jer najvažnije odluke je donosila zahvaljujući savjetima velikog glumca koji su veoma poučni i dobronamjerni.
“Takođe, smatram da je od svih ljudi koje sam upoznala u životu bio najiskreniji i najpošteniji prijatelj. Žarko me nikada nije izdao, njegove pouke su ključ mog bitisanja i slediću ih do kraja života. Znam čak i jednu važnu tajnu koju mi je povjerio, a koju je njemu rekao dragi profesor Minja Dedić, koju ne mogu nikome reći, jer to je nešto što ću čuvati duboko u sebi, ali i slediti do kraja svog života. To je bio Žarko”, napomenula je Branka i dodala da je za nju Laušević bio “pravi princ glume”.
Umjetnica se vraća na taj težak period i okolnosti koje su prethodile toj mučnoj tragediji koja je zadesila Žarka Lauševića u Crnoj Gori.
“Kada neko danas gleda te scene devedesetih, prekid te predstave “Sveti Sava” i ultranacionalistički metež koji je pratio to izvođenje, sve te priče koje su bile aktuelne, rekao bi “Bože, oprosti im jer ne znaju šta rade”. Sjećam se, bile su to veoma čudne godine”, priseća se Bešević-Gajić.
Filmska umetnica je rekla da je njen stariji brat upisao i završio Vojnu akademiju u Zagrebu, kao jedan od najboljih u svojoj generaciji, “išao je koracima časnih, da postane branitelj otadžbine, vojnik, oficir, a mogao je da izbegne, da se skriva”.
“U našoj kući su se poštovale tradicionalne vrijednosti, ugled je veoma važan, cijenilo se ako neko nešto ume, ako je u nečemu dobar. Uvažavala se umjetnost. Tako sam znala i za Žarka Lauševića, kao za priznatog umjetnika, ozbiljnog glumca”, navela je autorka.
Od malena se divila Žarku i zbog njega kao sedmogodišnja djevojčica otišla je u dramski studio. Kasnije su se stvari tako odvijale da Žarko definitivno obeležava njen profesionalni put.
Režiserka je upisala fakultet, i kada je trebalo da se preda tema za diplomski master rad na Fakultetu dramskih umjetnosti, ona je žarko željela da njen prvi film bude baš o Lauševiću i tom tragičnom slučaju. Cijeli tekst pročitajte OVDJE.