“Prije nekog vremena odlučim da posjetim Tuzlu. Čuo sam dosta lijepih stvari o njoj, ali moram priznati i neke loše. Nakon dugog razmišljanja odlučio sam da odem i da se uvjerim šta je istina.Bio sam u raznim mjestima, pa zašto ne bih posjetio i Tuzlu, zar ne? S obzirom na to da sam Novosađanin, dosta sam učio i znam o narodima koji žive tu i generalno u cijeloj Vojvodini, ali Bosance i muslimane baš i nisam imao priliku da upoznam. Zašto? Pa evo ne znam ni sam.
No, hajmo nekim redom. Kažem ja majci i ocu da hoću da posjetim Tuzlu. Razlog? Pa zar mora biti specijalan razlog? Hoću da se lično uvjerim kakva je situacija. Nije baš da im je bilo skroz prijatno, naročito zato što idem totalno sam, ali neka se strpe. Spakujem prnje i pravac Tuzla, na vikend. Jedino u svemu tome što me je malo nerviralo je presjedanje do Tuzle, ali je zato sve ostalo bilo u najboljem redu. Da ne idem naširoko, uglavnom lijepo sam dočekan, stanodavka je bila jako ljubazna. Koga sam god na ulici zaustavio da pitam gdje je nešto, svi su bili krajnje ljubazni, čak iako pričam ekavicu. Uzimajući u obzir da nikad nisam bio u džamiji, imao sam želju da i nju vidim iznutra. Dolazim ispred džamije i vidim nekog čovjeka koji tu nešto radi (kasnije se ispostavilo da je hodža u toj džamiji). ‘Dobar dan.’ – ‘Dobar dan.’
Predstavim se i pitam da li se može vidjeti džamija iznutra. On se nasmija i reče nije da je baš običaj da se može ući bilo kada, ali kaže s obzirom na to da po govoru čuje da nisam iz Bosne, izaće mi ususret. Kada smo ušli, sve mi je, k’o malom djetetu, ljubazno objasnio šta se sve nalazi u džamiji, a usput se dotakao i historijata iste. Nakon niza pitanja o islamu, džamiji, Tuzli, narodima koji tu žive, bilo je vrijeme da krenem dalje. Kada sam pošao, rekao mi je da sačekam na trenutak.Uze neki papir, napisa neku poruku, nađe neku knjigu (to je bio Kur‘an) i taj listić ubaci u istu. Dao mi je Kur‘an, kako reče, u znak sjećanja na moj dolazak u Tuzlu i moju prvu posjetu džamiji. Rukovali smo se, a ja sam izašao pun utisaka. I tako, šetam Tuzlom, čitam poruku i ne vjerujem. Toliko ljubaznosti u tom čovjeku. Toliko vedrine prema meni. Odavno nisam osjetio da mi neko udijeli takvu čast. Morao sam ovo podijeliti s vama.”
Nije poznat identitet Novosađanina koji je boravio u Tuzli kao ni džamija koju je posjetio niti koji hodža mu je poklonio Kur‘an, ali u poruci koju je dobio, navedeno je: “Dragi prijatelju iz Srbije. Hvala što si posjetio našu džamiju, našu Tuzlu, našu Bosnu i Hercegovinu. Čast mi je da u ime našeg džemata uručim ti ovaj poklon, naš časni Kur‘an. Neka tvoje Sveto pismo bude vodilja kroz život, a Kur‘an spoznaja o životu muslimana jer smo komšije i prijatelji. Mi, muslimani, nemamo bliže od vas Srba, ali i ostalih naroda sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Uvijek ste dobrodosli u našu Tuzlu i Bosnu i Hercegovinu čitanjem našeg Kur‘ana ćeš uvidjeti koliko smo zapravo slični. Puno selama i pozdrava za Novi Sad i Srbiju.”
“Kako je ovo samo lijepo suze čovjeku da pođu od ljepote. Takve priče trebaju da budu na naslovnim stranama novina, takvi ljudi kao ovaj hodža i ovaj Novosađanin trebaju da se promovišu i guraju u prvi plan, gdje bi nam bio kraj svima nama da je tako.”
“Znači, nema ljepšeg poklona nego kad vjera vjeru poštuje. Uvijek kažem i stojim iza toga: Imamo mnogo više sličnosti nego razlika i jedni drugima smo najpreči”, navodi se u komentarima, prenosi Tuzlanski.ba.