Ocu je bilo važnije da što prije odrastem i da se posvetim poljoprivredi, čuvanju stoke i svim drugim, seoskim, poslovima.
Zov neostvarenih želja neda mi mira.
Dok stoka koju čuvam planduje u hladu uzeh papir da napišem nešto za naše zemljoradničke novine. Ako prilog bude dobar možda me i uzmu za stalnog saradnika.
Riješih da napišem nešto o svom kolegi, čobaninu, iz susjednog sela. Pored uobičajenih biografskih podataka, kada i gdje je rođen, te koliko se dugo bavi ovim unosnim poslom upitah ga i o tome koliko se u njegovoj zemljoradničkoj zadruzi brinu o obrazovanju, odnosno doškolavanju kadrova.
-Kod nas je obrazovanje na prvom mjestu, odgovori on. Nadležni se o tome brinu ko nigdje u našoj zemlji. Ko hoće da se školuje ima na raspolaganju slobodne dane, stipendije, besplatnu literaturu i sve drugo što je potrebno. Evo naprimjer ja. Nakon osnovne škole prvo sam čuvao sitnu stoku, ovce, koze a potom su mi pomogli da se iškolujem za čuvanje krava. Nedavno su mi odobrili stipendiju i upisali me u višu školu za konje i volove.