Temelji započete kuće bili su podaleko od glavnog puta gdje je istovarena. Trebalo je sutradan na konjima primicati bliže lokaciji. Ali kako, neobezbjeđenu, građu ostaviti da prenoći pored, vrlo frekventnog, puta.
Znao je, ako je ostavi samu ujutro je neće zateći. Sjeti se svog nezaposlenog komšije. Kratko je sa njim trajao dogovor. Uz novčanu nadoknadu obećao mu je pričuvati građu. Rasim mu, za nedaj bože, ostavi i svoj službeni pištolj da može zaplašiti eventualne lopove.
Negdje pred jutro, vraćajući se s posla, Rasim odluči da navrati do komšije na cesti i vidi je li sa građom sve u redu.
Tek što se primakao lokalitetu na kojem je građa bila istovarena primjeti da neko šmugnu u šumu pored puta. Nesvjesno potrča za njim misleći da je lopov.
-Stani! Pucaću! Uzvikno je koliko ga je grlo nosilo.
Nepoznati pred njim spotače se o neku žilu i pade na zemlju. U odsjaju mjeseca prepozna svog komšiju kojeg je ostavio da čuva građu.
-Šta ti bi pa bježiš. Nisi se valjda prep’o misleći od mene da sam došao da kradem građu.
-Ne, nisam se ja plašio za građu, odgovori mu komšija.
-Pa što si onda bježao, upita ga Rasim.
-Bježao sam da mi ko ne otme tvoj pištolj.