Poslije ovog blickriga slijedi lačana objava rata Trećem Rajhu od strane Britanije trećeg septembra, a istog tog dana i Francuske.
Adolf Hitler koji se nalazio na čelu Rajha nije očekivao ovakvu brzu reakciju Britanije, misleći da će ona stajati po strani kako je i bio u pravu jer saveznici nisu činili ništa narednih dana da spase Poljsku, osim same objave rata.
Uzimajući u obzir viševijekovnu borbu Nijemaca i Poljaka oko pograničnih teritorija Hitler je bio spreman tog trenutka na sve ili ništa, neželeći da odustane ni u kom slučaju od Drugog svjetskog rata. Hitler naređuje Hajnrihu Himleru komandantu Šucštafela i Gestapa da slomi svaki mogući otpor u Poljskoj što izvršava uz pomoć šest ajnzacgrupa ili eskadrona smrti koje raspoređuje po poljskoj teritoriji.
Dvadeset sedmog septembra Varšava se predaje, Hitler dijeli Poljsku na tri dijela, a zapadni dio pripaja Rajhu.
Kada su se stvorili uslovi i očistile ulice od ljudskih leševa počele su pripreme za prve pljačke bogatih poljskih zbirki što po muzejima to i po privatnim kolekcijama starih trgovačkih poljskih porodica koje su sakupljale vijekovima različite umjetnine. U ovu veliku pljačku Poljske uključuje se i Anenerbe kao elitni nacistički institut koji je 1935. godine osnovao Himler.
Direktor Anenerbea Volfram Sivers piše pismo četvrtog septembra 1939. godine Himleru u kojem navodi ,,kako u nekadašnjem njemačkom dijelu Poljske se nalaze brojni muzeji koji čuvaju artefakte koji dokazuju postojanja praistorijske i istorijske njemačke kulture”.
Jedan dio pljačke je bio specijalno upućen na pljačku oltara bazilike Svete Marije u Krakovu za koju je bio zadužen jedan od naučnika Anenerbea i SS unterštrumfirer dr Piter Paulsen. Profesor arheologije na Berlinskom univerzitetu Paulsen dobija direktne komande od direktora Anenerbea Siversa da se prvog oktobra 1939. godine uputi u Krakov sa tri teretna vagona kako bi se vratio sa oltarom njemačkog umjetnika Vajta Štosa iz katedrale Svete Marije. Prepostavljajući za ovu specijalnu operaciju Anenerbea poljske vlasti su raskomadale oltar na trideset dva dijela i poslali ga na različite dijelove Poljske.
Oltar bazilike Svete Marije u Krakovu je remek-djelo koje se datuje između 1477. i 1489. godine, a djelo je bavarskog skulptora Vajta Štosa koji je pretežno radio u Poljskoj od 1477. godine.
Ovaj oltar pripada najplodnijem periodu rada Vajta Štosa izrađenom u duhu kasne gotike, a u nekim elementima može se primjetiti približavanje renesansi. Ovaj oltar se sastoji od pet dijelova na kojima je izrezbaraeno dve stotine figura poput svetaca, anđela, apostola, maga kao i smrt i vaznesenje Bogorodice u središnjem panelu izrađenom jednim komadom od lipe, obojenom i na kraju pozlaćenom.
Dva panela sa strane prikazuju oko dvanaest scena iz života Svete porodice. Iznad glavnog panela prikazano je Bogorodičino krunisanje za zemaljsku i nebesku kraljicu, a pored nje su Sveti Stanislav i Sveti Adalbert iz Praga. Oltar je visok oko dvanaest i širok oko deset metara i kao takav predstavlja nacionalno blago Poljske od izuzetnog značaja.
Prve inicijative za povratak u Njemačku Štosovog oltara predstavlja velika Štosova izložba u organizaciji Njemačkog muzeja u Nirnbergu još 1933. godine kako bi se obilježilo četiristo godina od umjetnikove smrti koji je bio zaboravljen u Njemačkoj sve do pojave nacističkog režima. Pošto su skupili određeni broj figura ovog zaboravljenog njemačkog skulptora iz vremena gotike, sada im je nedostajao oltar koji se nalazio na poljskoj teritoriji koja 1939. godine odlazi u ruke Rajha.
Tako dr Paulsen uzima stvar u svoje ruke i počinje pretraživanje svakog poljskog sela da nađe ove dijelove oltara. Paulsen prije nego što je krenuo u potragu za sanducima u kojima su se nalazili dijelovi oltara bio je dobro obavješten o mjestima njihovog sakrivanja pomoću određenih nacističkih kanala.
Nekoliko sanduka su pronađeni u gotičkoj katedrali u Sandomircu, a pomoću pomoćnika došao je i do drugih djelova koje je isporučio velikom brzinom u Krakov. Paulsen je nekoliko dana boravio u Sandomircu gdje je posjetio i muzej u tom gradiću, pa usput pokupio neke vrijedne kolekcije i došao u posjed centralne baze podataka sa svim vrijednim artefaktima na osnovu kog su čelnici Anenerbea pravili selekciju vrijednih djela.
Poslije dolaska u Krakov on obilazi muzeje i takođe uzima podatke o eksponatima koje pakuje sa sobom i odlazi zajedno sa sanducima Šosovog oltara za Berlin. Četrnaestog oktobra, 1939. godine stiže u Berlin i direktno isporučuje direktoru banke sanduke sa oltarom trezoru Rajhsbanke.
Ove vijesti o Paulsenovom poduhvatu su se proširile brzinom munje po Rajhu pa su mnogi bliži suradnici Hitlera tražili ovaj oltar za različite potrebe međutim vrhovni zapovjednik Trećeg Rajha odlučuje da oltar odloži u podrum srednjevjekovnog zamaka u Nirnbergu sve do 1945. godine kada je otkriven i vraćen u Poljsku i sastavljen u bazilici Svete Marije. Ova pljačka oltara neće biti jedina, naprotiv samo će eskalirati u masovnu otimačinu poljskog blaga u koju će biti upleteno sve veći broj čelnika Trećeg Rajaha.