Janney opisuje kako je za njezinu smrt saznao tek nedavno, vidjevši veliki broj njezinih citata objavljenih na Twitteru, a taj veliki broj citata smatra čak i ironičnim s obzirom na to da je Dubravka Ugrešić bila književnica koja je “bila previše prilagođena osiromašenju književnosti u ime potrošnje”.
“Posjetite njezinu web stranicu i tekst koji vas dočekuje glasi: ‘Tko zna, možda jednog dana Književnosti više ne bude. Umjesto toga… bit će citati, fragmenti tekstova, koji dokazuju da su nekada postojali cjeloviti tekstovi.’ Drugim riječima, književnost kao sadržaj, sadržaj kao književnost. Razigrana Dubravka, proročanska Dubravka”, piše Janney u uvodu svog teksta.
Janney se zatim osvrnuo na to kako su početkom devedesetih iz dijela medija i javnosti krenuli napadi na Dubravku Ugrešić zbog njezinih antinacionalističkih stavova, nakon čega je odselila u Amsterdam.
“Kad je rat zahvatio Jugoslaviju ranih 90-ih, Ugrešić je progovorila protiv puzajućeg nacionalizma novonastale neovisne Hrvatske – zbog čega ju je književni establišment izbjegavao. Knjižari su prestali izlagati njezine knjige, a kritičari su bojkotirali njezina djela”, piše The Guardianov novinar.
“Mediji su je čak optuživali da je vještica. Dobro upućena u intimnu vezu između povijesti seksizma i umornih književnih tropa, Ugrešić će kasnije na ovu optužbu odgovoriti karakterističnom klasom: ‘Prihvatila sam to kao časno ime’, rekla je u intervjuu 1999. ‘Odlučila sam uzeti svoju metlu i odletjeti'”, dodaje Janney.
Prvi susret s njezinim opusom bio je kroz autoričinu “oštru, ljutitu te humorističnu” zbirku eseja Zabranjeno čitanje koja, kaže Janney, “briljantno secira mahom prihvaćene apsurde izdavačkog tržišta”. Netom nakon njezine smrti vratio se, dodaje, njezinoj knjizi Baba Jaga je snijela jaje, koju opisuje kao domišljatu kombinaciju pripovijedanja i folklora.
“Baba Jaga je drama starosti, njezina je priča o izopćenju, prisilnom protjerivanju, nevidljivosti, brutalnoj marginalizaciji. U tom pogledu naš vlastiti strah djeluje poput kiseline koja stvarnu ljudsku dramu rastače u groteskni klaunizam. Klaunizam, istina, nema nužno negativan prizvuk: naprotiv, načelno afirmira ljudsku vitalnost i trenutnu pobjedu nad smrću!” piše ona u jednom odlomku te knjige koji se Janneyja posebno dojmio.
“Zastao sam nad ovom riječi ‘klaunovština’, koliko bi pisaca danas položilo tu aluziju pred vlastite noge? Dio Ugrešićkine veličine bilo je njezino hrabro odbijanje priklanjanja književnim ukusima; lebdjela je, radosno, iznad svega toga”, piše Janney koji je sa spisateljicom, otkriva, kratko i surađivao. Kao urednik je, naime, sudjelovao u objavljivanju njezina romana Lisica u Engleskoj.
“O njoj bi svi trebali čitati”
Djelo je to koje, među ostalim, promišlja o “egzilu, nebitnim nacionalističkim kritikama, Ingrid Bergman, ruskoj avangardi”, piše Janney koji Dubravku Ugrešić opisuje kao nekoga tko se znao šaliti na vlastiti račun, kao suosjećajnu, šarmantnu, preciznu, direktnu osobu koju je tehnologija redovito ostavljala u čudu i s kojom je bio užitak raditi.
“Njezina je borba zaslužila biti poznatija, o njoj bi svi trebali čitati”, zaključio je Janney kojega se u moru spomenutih citata s Twittera ponajviše dojmio jedan iz Lisice.
“Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju, o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća”, njezin je citat koji se novinara najviše dojmio.