U vremenu kada je nivo građanske nekulture na ovim prostorima dosegao sam vrhunac, u vremenu kada nam medijske naslove zauzimaju crna hronika, politika, balkanske trap-rap kockaste glave, te „dare“, „mire“, „cece“ i ostale turbo pevaljke s kriminalnom historijom, pravo je zadovoljstvo bilo sjesti i razgovarati s nekim normalnim, s nekim ko u ovoj zemlji zaista vrijedi i s kim se može civilizovano popričati i našaliti o svemu i svačemu.
Čovjek kojeg već godinama neki poznaju samo kao “Faruka Fazlinovića”, ponajviše njegovom „krivicom“, iza sebe ima bogatu pozorišnu, serijsku i filmsku karijeru, a koja je posebno obogaćena s nova dva filma koja je snimio ne tako davno, „Bosanski lonac“ Pave Marinkovića i “Praznik praznine“ Jasmina Durakovića.
Prvi je imao svjetsku premijeru na SFF-u, a 10. oktobra slijedi prikazivanje u Zagrebu, pa onda dalje po hrvatskim gradovima, te u Austriji gdje će prvo biti prikazan u Grazu jer je tamo počelo snimanje filma. Tek onda dolaze na red Beč i ostali gradovi.
S druge strane „Praznik praznine“ se u bh. kinima očekuje 5. oktobra.
Zaradio upalu pluća
Govorio nam je Senad o aktuelnostima iz njegovog života, borbi s bolešću, nekadašnjim i današnjim njegovim legendarnim ulogama, ratnim danima, filmovima, serijama, stanju u kojem se nalaze bh. glumci…
Velike problem je imao Bašić pri kraju snimanja filma „Bosanski lonac“ jer se u tom periodu razbolio i morao je nekoliko sedmica da radi pretrage i provodi vrijeme u bolnici u Zagrebu.
– Fasovao sam upalu puća tokom snimanja „Bosanskog lonca“ u Austriji. Kada temperatura s 25 padne na 5 stepeni onda to nije normalno. I negdje pred kraj snimanja morali smo se vratiti u Zagreb. Na kraju sam završio na operaciji lijeve glasnice. To je meni bila treća operacije glasnice. Najgore mi je bilo kad su mi radili bronhoskopiju. To su žive muke. To sam radio da bi otklonio sumnje u karcinom na plućima. Hoćeš dušu da povratiš, ne smiješ ništa piti, jesti prije toga, satima. Ja sam ovdje na Koševu operisao to isto bio 2018. i taj neki đavo se ponovo vratio. Laserski sam to radio, prisjeća se Bašić neugodnih momenata kroz koje prošao u posljednjih godinu – dvije.
Ne bi to bio Senad Bašić kada i u tome ne bi pronašao materijala za šalu, pa je „došlo do provale“ što su znali reći TLN-ovci.
– Nakon operacije glasne žice doktor je prišao i rekao „sad ćeš moći glumiti pijanice i dede“, kroz smijeh na priča bh. glumac koji se bio opravdano prepao za karijeru jer je glas jedno od glavnih oružja svakog glumca i nešto po čemu se oni mogu prepoznati u pola dana i noći.
Uloga u „Bosanskom loncu“ mu je kaže „legla“ odmah na prvu.
– Dobio sam scenario negdje tamo 2018. – 2019, i odmah mi se dopao. Uloga također. To je austrijsko-hrvatski film i s 50.000 eura bosanskog učešća. A inače je koštao milion i pol eura. Ovdje na SFF-u je predstavljan kao bosanski film što baš i nije tačno, ali…, govori Bašić.
Schwarzeneggerova ideja
Uskoro putuje u Zagreb gdje će se družiti s novinarima i fanovima. Dok je govorio o tome otkrio nam je jednu zanimljivost koju mnogi ne znaju.
– Nekad davno to nije praksa da glumci dolaze na promocije, drže govore i druže s fanovima i slično. Znate li ko je to uveo? Arnold Schwarzenegger! On je prvi uveo to da glumac dođe na promociju filma, da se slika s fanovima, priča s novinarima i slično. Jer, eto, kao glumac je dužan da to uradi jer su to ipak njegovi fanovi zbog kojih i snima filmove i treba nekako da se oduži svojom pojavom. Dakle, čovjek iz Austrije i to baš iz Graca gdje ćemo imati premijeru, priča nam naš sagovornik.
Sličnu ulogu, čovjeka koji je iz BiH otputovao, u ovom slučaju u Njemačku, Senad je imao u pozorišnoj predstavi „Biće, biće“ za koju ogroman broj publike ne zna da je premijerno prikazana još prije agresije na BiH, davne 1987., ali koja kao da je naslutila sudbinu prosječnog bosanskog čovjeka, radnika s početka 90-tih pa nadalje.
– Premijera te predstave je zapravo bila 1987. godine. Prije rata. Tada niko živ nije vidio i slutio ništa, a ispalo je da je predstava naslutila te podjele u BiH. Preko 120 nastupa smo imali. To je bio diplomski ispit Sene Mustajbašić i ta predstava je obnovljena 1997. kada smo se okupili mi glumci i odrađena je u režiji rahmetli Sulejmana Kupusovića. I Nada Đurevska koja je prvi put tada igrala u komediji. Totalno raskošje je bila za komediju, za improvizaciju. Nakon toga se proslavila u „Vizi za budućnost“. E to je onaj problem kad te stave u fah neki, kao “samo možeš igrati dramu i ništa drugo”, kao što je bilo u njenom slučaju. Ali tada je to bio Sulejmanov teatar, privatni i mogao je stavlja i određuje uloge i glumce kako je želio. Pa je probao s Nadom komediju da odradi i uspio je.
Vratili smo se kratko i na ratne dane u BiH kada je Senad ostao u Sarajevu sa svojom rajom za razliku od mnogih njegovih vršnjaka koji su odselili u Zagreb i Beograd ili Ljubljanu tokom agresije na našu zemlju.
– Sjećam se da smo oformili umjetničku četu. Znate, obilazili smo i vojnike, održavali predstave u teatru koji je na krovu imao samo lim. Da je granata udarila tu niko živ ne bi ostao. To je strahota bila. Ali nismo odustajali. Išli smo i na linije. Radili smo predstave, to je bila neka vrsta otpora. Bili smo civilizacija. Jedan brazilski autor je napisao: „teatar u ratu može biti moćno oružje“. Raja su dolazila u teatar koji je u tom momentu postajao ne teatar nego okupljalište po 1.000 ljudi. Ovaj kaže ovo, onaj ono, razmjenjivale se informacije, ljudi su komunicirali, pričali o trenutnoj situaciji.., sa sjetom priča Bašić.
Sve manje komedije
Na konstataciju kako se stiče dojam da je istinske, čiste poznate bosanske komedije sve manje u teatru i bh filmovima, gdje prevladavaju uglavnom drama, crni humor, kriminal.., Bašić kaže:
– Mi glumce mlade na Akademiji učimo i tragediji i komediji i drami. E sad, svako hoće da bude Bertolucci, je.i ga! Ne znam što je to tako.
Na snimanju igrane serije „Lud zbunjen normalan“ radio je 10 godina. Ostao je dojam da je serija bila najpopularnija dok su glavnu stvar vodili bh glumci, ta „stara ekipa“ iz prvih nekoliko sezona, da bi kasnije postepeno popularnost ulaskom glumaca iz Srbije i Hrvatske, čije pojave, bez namjere omalovažavanja njihovih karijera, prosto nisu najbolje legle publici, pogotovo u BiH.
– To je komercijalna stvar. Na primjer, u Srbiji hoće neka kuća da bh. film ili seriju promoviše i u Srbiji, i onda oni traže da se pojavi neki srpski glumac ili više njih. Ti projekti su jako skupi i onda se radi to da se udruže Srbija, BiH, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora…, fondovi se udruže. Međutim, s tim uloženim parama oni odrede i određene uslove u seriji ili filmu, npr. postave nekog svog glumca, direktora fotografije, kamermana, majstora tona… Tako je recimo u “Lud, zbunjen, normalan” ton rađen u Beogradu jer ovdje nije imao ko da radi to. Nije bilo kadra. Neki su otišli za Beograd, neko dalje, u London ili čak Hollywood, objasnio je Bašić.
Osvrnuli smo se na film Pjera Žalice, „Kod amidže Idriza“ koji je jedan od najboljih Bašićevih ostvarenja i film koji je ostao “zakucan” u srcima ogromnog broja bh. javnosti, pogotovo kod svakog onog ko je barem jedan djelić života proveo u bosanskoj mahali i doživio te neke trenutke koji prate jedan takav život koji ima svoju svakodnevnu redovnu dozu spontanog humora i anegdota kroz odrastanje u mahali ili svojevremeno provinciji.
Rado se Senad prisjetio nekih scena i anegdota iz tog filma o kojima nije mnogo ranije govorio.
– Ima se o tom filmu pričati šta i o snimanju, ali na kraju je ispalo idealno. Pri dan na snimanju odmah među nama proradila vibra, svi smo disalo kao jedan. Nije imao ni režiser ni ekipa nekih potreba velikih da nam nešto pokazuju i daju neke indikacije. Svi smo odradili uloge dobre, prisjeća se Bašić kojem su pojedine scene i danas u glavi ostale. Na primjer, Emir Hadžihafizbegović nije mogao neke scene da snimi od smijeha. Scene u frizerskom salonu. Pa onda scena sa pitanjem „gdje je Rovinj?“. I način na koji je Izudin Bajrović odgovorio na to pitanje. Jedna me žena u Merkatoru, 20 godina nakon filma, pita „A gdje je Rovinj?“. A to inače nije bilo u scenariju, to sam ja dodao, otkrio nam je Senad.
– Kada sam pročitao scenario za taj film odmah sam vidio da je „živ“! Treperi! Pisao ga je Namik Kabil koji je bio u SAD-u tada. On je tamo imao neki kurs, vježbao je, radio je Čehova. Ja sam mu rekao kako je uradio „probosančenje Čehova“ u tom scenariju. I poslije kada smo se čuli rekao je „ti si jedini koji je vidio žicu koju sam ja tražio“, dodao je Bašić.
Nekog režisera s kojim je imao poseban odnos u poslu nije mogao izdvojiti iz prostog razloga jer, kako kaže, svi oni imaju nešto svoje.
– Ti kastinzi su često vrlo različiti i tako sam imamo slučaj da je čovjek htio sa mnom samo sjesti i popričati normalno kao da se znao dugo. Snimao me kamerom postavljao normalna svakodnevna životna pitanja. A imate vi slučajeve gdje npr. neki režiser ostane u poslovnom odnosu, ali i privatno odlično s nekim glumcem. Dobar primjer je odnos Di Caprija i Scorsesea koji je njega stavljao u nekoliko svojih ostvarenja i svaki put je to bilo odlično, kaže Bašić.
Posao glumca u regionu, ističe Senad, nije lagan, naprotiv, izuzetno je zahtjevan i često glumci od obaveza i napora koji ulažu kako bi zaradili svoje honorare i sve odradili što profesionalnije, „sagore“.
– Glumci na Balkanu su nezavidno položaju. Većina. Mislim da je u Srbiji to najbolje regulisano. Odnos prema glumcima je „rent-a-car“. Uzmu ti sva prava. Iako mi glumci po pravilima svjetske organizacije WIPO imamo svoja prava tj. svoj copyrights, ti dođeš u situaciju da kada zatražiš svoja prava oni ti kažu „ili uzmi taj honorar koji su zaradio ili…“. Taman da nas sutra prikazuju u hologramima oni opet zadrže ta prava. Kada to uspiješ da ostvariš, da izboriš svoja prava, u nekoj razvijenoj i organizovaoj zemlji ti si završio posao za cijeli život. Ovdje fali zakon da se to pokrene i da se zaštite glumci. Na primjer, neka epizoda se reprizira po 200 puta, pa ispada da sam ja zarađivao marku po epizodi, objašnjava nam bh. glumac.
Izjava Glogovca
Potom se prisjetio riječi proslavljenog srbijanskog glumca Nebojše Glogovca koji je najbolje objasnio kako stvari stoje, i to pred smrt.
– Glogovac je jednom prilikom izjavio „Mi trčimo okolo da radimo serije, filmove, dolazimo na probe… iz egzistencijalnih razloga. I u toj trci mi gubimo zdravlje“. To je rekao šest mjeseci prije nego je umro. Imao je dvoje djece i ženu. Čovjek otišao s 40 i nešto godina. Zakoni neki postoje, ali se prave svi ludi. I što je najgore, kada čovjek koji je ostavio taj renta-a-car on više nema nikakav odnos prema njemu. E tako i ovi s glumcima. Ista stvar, naglašava naš sagovornik.
Kako je to izgledalo prije i koliko je u Jugoslaviji bilo uređeno sve govori i njegov primjer kada je kao student četvrte godine akademije glumio u filmu Vizantija 1988. godine.
– U tom TV filmu sam imao 30 posto honorara na svaku njegovu reprizu. To je bilo u onoj državi. Ti danas ovdje ne znaš ko je ko. To je ogroman novac u igri. Vidite koliko se “biju” Udruženje filmskih radnika i Udruženje filmske industrije. A razlog je licenca koja je pripala UFI-ju. A onda to ide i preko Agicoe. Znači, novac se kolektira. I iznosi iz zemlje. A mi ne znamo ni ko ni šta. To je mafija. Ja sam tako pitao jednu glumicu u SAD-u oko te teme i tamošnje organizacije. Oni tamo maju SAG-AFTRA koja se bavi tim zaštitama audio vizuelnih djela i slično. To je, kaže, „država u državi“. Šta oni rade to niko ne zna. Industrija!, kaže glumac kojeg smo do sad mogli gledati u filmovima poput: Praznik u Sarajevu, Dobro došli u Sarajevo, Savršeni krug, Ljeto u zlatnoj dolini, Kod amidže Idriza, Nafaka, Armin, Šangaj i drugim, te u više popularnih serija.
Pitali smo ga za kraj na kojem stranom jeziku mu je bilo najteže glumiti odnosno pričati tokom snimanja?
– Njemački! Znaš li kako se na njemačkom kaže leptir? Šmeterling! Da se prepadneš čovječe! A na francuskom jednostavno Papillon. A bolnica? Krakenhaus! Može misliti! Krakenhaus! Jako je tvrd jezik, a ako znaš engleski zna biti i nezgodan jer ima sličnih riječi s njim i onda upadneš u zamku pa počneš miješati njemački i engleski. Snimao sam jednom u Italiji i taj jezik se nauči dok si rekao “keks”. Ali njemački, pogotovo u Austriji gdje je ta bavarska varijanta, je zaista nezgodan. Radio sam i na romskom jeziku film “Šangaj”. Traženo je od mene da naučim to kao da govorim maternji, kroz smijeh je ispričao legendarni bh. glumac u razgovoru za Bosnainfo.