Elem, jedne zime zanoći on u našem selu.
Kao važnog gosta jedan od dobro stojećih seljana primi ga kod sebe. Nakon obilne večere domaćin ga odvede do gostinske sobe na čardaku.
Zima ko zima. U pravom svjetlu pokazivala je svoje zube. Iako pokriven sa dva jorgana šumar je često pogledavao ka furuni u čošku sobe. Kad god bi pogledao ka njoj, kroz rupice na njenim vratima, vidio je plamen. Treperava svjetlost obasjavala je njegovu bradu koja je drhtala od zime. Činilo mu se da će cvokotanje njegovih zuba probuditi pola ukućana.
-Vatra gori a toliko je hladno, buncao je dok se tresao od zime.
U neko doba noći, promrzo od studeni, ustao je da založi vatru. Otvorio je vrata furune i zastao ko ukopan. Unutra, umjesto vatre, tinjao je upaljeni fitilj običnog fenjera.
-E, nasamari ti mene domaćine, prozbori od bijesa dok je drhtavim prstima pipao oko peći da pronađe koji komad drveta i založi pravu vatru. Nije mu bilo važno da li je drvo bilo legalno odsječeno ili ne. Samo da studen istjera iz svog tijela.
Od te noći kao da se njegova narav promijenila. Manje je bilo kazni o bespravno sječenoj šumi, a više gozbi i konaka u selu i grijanja uz pravu vatru. Fenjer je ostao samo u veselim pričama evociranim uz pucketanje drveta u limenoj furuni.