Osnovni problemi u politici EU prema BiH je nedosljednost i olako pristajanje na promjenu pravila igre, pri čemu se umjesto dobro poznatih (evropskih) principa instaliraju raznorazni privremeni aranžmani, koji onda, protokom dovoljnog vremena, postaju stalni modeli ponašanja i djelovanja!
EU tako u BiH provodi politiku, koja je relativno jaka i dosljedna samo na “velikim” riječima, dok su djela – površna i svedena na neki oblik diplomatske forme, koja se može tumačiti na više načina.
Zavisno od ugla gledanja.
Evropa u BiH to uvijek napravi nekako „okruglo-pa-na-ćoše“… da svako od sudionika može biti „zadovoljan“ i pročitati (samo) nešto što ga zanima, a što će kasnije proglasiti svojom „pobjedom“.
Strategija je to koja traje već decenijama bez obzira na slabašne rezultate. Posebno na mjestima gdje su problemi najveći. Najočitije u BiH.
Zapravo… što je problem na Blakanu veći, a kriza dublja EU se postavlja sve uopštenije pri tome se skrivajući iza diplomatskih frazetina i prijetnji, koje više liče na prijateljsko upozorenje, nego nešto zaista ozbiljno. Nešto što će se sigurno dogoditi… ukoliko se ne dođe do očekivanog rezultata.
I najnoviji primjer eskalacije krize sa de facto pokušajem disolucije BiH i separatizma na jednom dijelu teritorija dočekan je na isti način kao i slične krize ranije.
Načelno jako, ali suštinski mlako.
Znaju to i pokretači krize, pa već u provedbi svojih opasnih planova unaprijed kalkulišu sa nejasnim stavom EU. Poput BiH i EU je komplikovan mehanizam, koji zahtjeva puno dogovaranja i sastančenja i jasno je da je nekakav jedinstven oštar stav – teško postići.
Zato se radije pribjegava raznoraznim diplomatskim limunadama, koje će biti prihvatljive onim zemljama sa pravom veta, a koje su iz nekog razloga zainteresirane za BiH.
Kako je konsenzus praktički nemoguć!? i posljedica je oportunizma unutar EU, jedino rješenje su unilaterane odluke Vlada članica EU, ali i drugih zemalja.
Da su Njemačka ili Austrija čekale na nekakav jedinstven stav i konsenzus EU o Dodiku… bilo kakve sankcije bi sigurno još bile na čekanju.
Ključ je zato o stvaranju koalicije ili alijanse zemelja, koje dijele isti stav prema razlozima krize u BiH, ali i načinima izlaska iz takvog stanja. Postane li ta grupa zemalja znatno veća (a vidimo se polako tome približava i Holandija i još neke zemlje), onda će postati bjelodano jasno ko to i zašto blokira odlučniji stav prema BiH.
Čekanje konsenzusa EU odgovara samo onima koji bi da razvale BiH, kao iole normalnu državu. Njima nije do „ugrožavanja mira“, jer su svoj prljavi posao davno odradili i sada suštinski ista politiku samo žele legalizirati kombinacijom stalnih blokada i politike svršenog čina.
Svaki novi ulazak u bilo kakve nove „pregovore“ sa Dodikom, ali i ostalima koji bi da ugrabe svoj dio kolača u BiH bila bi još jedna fatalna greška EU.
Čekanje konsenzusa je neizvjesna i teško ostvariva priča u ovakvoj Evropi, pa je stvaranje „koalicije voljnih“ kao i na pitanju Ukrajine najbolja, a možda i jedina prava opcija.
Dok još nije kasno…