Titula počasnog građanina glavnog grada Bosne i Hercegovine za Popova nije samo čast, već i simbol priznanja za dosljednost i hrabrost u vremenu kada su one rijetkost.
Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam i jedan od najistaknutijih promotora dijaloga i pomirenja na Balkanu, dobitnik je priznanja Počasni građanin grada Sarajeva. Popov je i jedan od osnivača Igmanske inicijative, te prepoznat glas civilnog društva u regiji.
U ekskluzivnom razgovoru za Bosnainfo, Popov govori o značenju ove nagrade, razlozima zbog kojih ne bi prihvatio priznanja iz drugih država regiona, te nudi svoj pogled na političku stvarnost i budućnost Balkana.
Gospodine Popov, vi ste nedavno priznali da nikada ne biste prihvatili priznanja od bilo koje države u regionu, osim onog od Sarajeva. Šta za vas znači priznanje „Počasni građanin grada Sarajeva“ i zbog čega je to važno?
– Sa Sarajevom me povezuju svi ključni trenuci mog života, izuzev rođenja djece i unučadi. Zbog toga Sarajevo doživljavam kao svoj grad, jednako kao i Novi Sad. Posebno mi je drago što je Sarajevo prepoznalo moj trud da, i nakon što sam ga napustio, nastavim promovisati istinu o njemu i o onome što se dešavalo tokom strašnih 90-ih, posebno u vrijeme opsade, kada su ljudi svakodnevno ginuli. Vjerujem da je naša generacija dužna da mladima, posebno studentima, pruži podršku i zaštitu – da im sistem ne slomi kičmu. Moje vrijeme možda jeste prošlo, ali njihovo tek dolazi.
Kako vidite trenutnu političku situaciju u BiH? Koje su, prema vašem mišljenju, najveće prepreke za stabilnost i napredak?
– Dejtonski sporazum je sam po sebi kontraverzan. Jedni ga hvale, drugi kude, a treći se kunu u njega. Većina njih, međutim, uzima iz Dejtonskog sporazuma samo ono što im odgovara – kao sa švedskog stola. Smatram da je Dejton morao biti oročen na određeno vrijeme. Jedna država ne može trideset godina opstajati isključivo na osnovu mirovnog sporazuma. Na taj način BiH ostaje zarobljena u tim okvirima i onemogućena da funkcioniše kao normalna država.
Već nakon pet godina bilo je jasno da Bosna i Hercegovina, zasnovana na ovim temeljima, ne može funkcionisati. Kako je vrijeme odmicalo, a prisustvo međunarodne zajednice slabilo, zemlja je ostala „zacementirana“ u tom stanju, što je otvorilo prostor domaćim liderima da sistem koriste za vlastito bogaćenje preko leđa građana.
Milorad Dodik je u tome otišao najdalje. Građani, nažalost, ne vide ili im nije dovoljno objašnjeno koliko se on obogatio koristeći institucije i poziciju moći. Od početka je postavljena situacija u kojoj se svaki udar na Milorada Dodika tumači kao udar na Republiku Srpsku. Taj se sistem mogao razgraditi, ali se kroz godine vidjelo kako su u „duplom pasu“ igrali i on i Silajdžić, on i Izetbegović, a zatim i savezništvo s Draganom Čovićem, kojem bi najviše odgovaralo da se formira treći entitet.
U svakoj normalnoj državi takve se stvari procesuiraju i rješavaju. Međutim, liderima u BiH ovakvo stanje savršeno odgovara – i to isključivo na štetu građana.
Kako komentarišete nedavni sastanak Andreja Plenkovića i Dragana Čovića u Mostaru – da li je njegov cilj bio da umiri Čovića ili mu je, naprotiv, dao dodatni vjetar u leđa za moguće nove političke blokade?
– Mislim da se ovdje lome mnoge stvari. Dodik se trenutno nalazi u lošijoj poziciji, dok se, s druge strane, čini da Plenković zaštitnički pristupa Čoviću. Ukoliko Dodik pretrpi sankcije zbog svojih postupaka, kao i zbog onoga što mu je, ako potvrdi i drugostepena presuda, stavljeno na teret, to će biti snažno upozorenje. On bi, kao igrač koji nije poštovao temelje Bosne i Hercegovine, morao nestati s političke scene, a takav ishod predstavlja jasno upozorenje i drugim političkim akterima da se ne igraju s vatrom.
Međutim, konkretan problem je kako sprovesti ove odluke. Djeluje kao da niko nema dovoljno hrabrosti da privede ne samo Dodika, nego i predsjednika Vlade RS i premijera. Ako postoji zastrašenost, to samo pokazuje da Dodik, u svojim mislima, vjeruje da mu “ne mogu ništa”. Vjerojatno računa na to da, ako on padne, povući će i druge ljude sa sobom.
Osnovno pitanje je nalog državnih organa Bosne i Hercegovine, ali i međunarodne zajednice. Kako je moguće da visoki predstavnik Christian Schmidt ima takva ovlaštenja, a ne može ih sprovesti? Ako se odluke donesu na nivou nadležnih organa, one moraju biti provedene, jer u suprotnom dolazi do urušavanja integriteta i subjektiviteta Bosne i Hercegovine.
Kažete da živimo u atmosferi „nedovršenog rata“. Šta tačno podrazumijevate pod tim?
– Bosna i Hercegovina i dalje dopušta promociju ideje “srpskog sveta” u Banjaluci, koja podrazumijeva povezivanje okolnih zemalja u kojima pretežno žive Srbi, pa čak i na državnoj osnovi. To je izuzetno opasna teza, koja ne samo da destabilizuje zemlju, već postavlja temelje za dalju eskalaciju. Sličnu situaciju vidimo i kod Hrvata, koji se zalazu za treći entitet – samo se čeka pravi trenutak da se ta ideja sprovede.
Svijet je trenutno u dubokoj krizi, a u takvim vremenima latentna nestabilnost BiH predstavlja ozbiljnu prijetnju. Niko ne može jamčiti da se neće ponoviti sličan scenarij, što bi imalo značajne efekte na cijeli region. Živimo u izuzetno nestabilnim i neizvjesnim vremenima, gdje svaki korak može pokrenuti lančanu reakciju sa ozbiljnim posljedicama.
Ako ne stranci, ko bi trebao preuzeti odgovornost za okončanje političke krize u BiH? Šta BiH mora učiniti kako bi postigla dugoročnu stabilnost i napredak?
– Ako je Amerika bila ključni tvorac Dejtonskog sporazuma, uz uključivanje drugih zapadnih zemalja, pa čak i Rusije, koja je imala svoje planove, ali je na kraju izašla iz tog procesa, onda sada, trideset godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, imamo idealnu priliku da sagledamo trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini. Trebamo analizirati postojeće probleme i razmisliti kako ih prevazići.
Iskreno sam očekivao da će se održati sastanak međunarodne zajednice s ciljem izlaska iz ovog stanja. Ako je Amerika konstruisala Dejtonski sporazum, onda bi trebalo da bude odgovorna i za dalji razvoj BiH, što uključuje stvaranje funkcionalne države. Zapad je, nažalost, bio fokusiran samo na to da se zaustavi rat, dok nije bio svestan da će neprepoznavanje dubokih problema dovesti do krize koja može eskalirati.
Situacija u Srbiji takođe nije sjajna. Vučić krivi Zapad za proteste studenata, dok Zapad zapravo nije previše zabrinut za to kako će on ponašati na domaćem terenu i u regionu. Odavno nije bilo otvorene saradnje između Beograda i Sarajeva, a posjeta koju su organizovali bila je davno. Među ovim dvema zemljama postoji gomila nerešenih pitanja, od pitanja granica do nestalih lica, a ta pitanja su još uvijek zaleđena i nisu se rešavala.
Evropa bi trebala imati stabilno mišljenje o situaciji, ali, nažalost, nije se baš proslavila u tome. Ironija je da ni Americi ni Evropi zapravo ne odgovara da dođe do veće nestabilnosti u regionu, pa smo upravo iz tog razloga imali pismo Marka Rubia koji je direktno prozvao Milorada Dodika za glavnog krivca nestabilnosti.
U BiH, problemi se ne mogu rešiti bez uključivanja međunarodne zajednice. Ovaj sistem omogućava da nacionalni lideri postanu glavni faktor nestabilnosti. Kada je reč o Dodiku, postoje mnoge dokumentovane informacije o njegovim koruptivnim radnjama. Bilo bi bolje da je proces krenuo od toga, a ne od vile na Dedinju. Ovako, čitava situacija izgleda kao politički progon, zbog čega je i došlo do toga da Interpol nije izdao poternicu za njega.