Na svakom koraku svjedočimo tragičnim događajima, skandalima, nesposobnosti i neshvatljivoj indiferentnosti vlasti koja je zadužena za naš život. Ovdje, na Balkanu, preživljavamo bez odgovornosti, bez promjena, a najgore bez ičijeg interesa da bilo šta bude bolje.
Svi šutimo. Jer, zašto bi se nešto mijenjalo? Zašto bi se nešto preduzelo?
Zato čekamo da nas sve pogodi još jedan udarac. Možda nećemo ni primijetiti dok ne padne na nas. Opet će biti tragično, opet će biti „šokantno“, ali sve će to proći. I proći će isto kao i prošli put. Proći će, jer u ovom društvu ništa nije stvarno dok ne dotakne naše vrata.
Pogledajte, nedavno je u Novom Sadu srušena nadstrešnica. I 15 ljudi je poginulo. 15 života je izbrisano u sekundi, a ni nakon toga nismo ništa naučili. Ne čudi nas to, jer na Balkanu život, očigledno, nije vredniji od papira na kojem se piše izvještaj. Niko nije odgovarao. Niko nije postavio pitanje o tome zašto su ti ljudi umrli. Zašto se ništa nije promijenilo u sistemu. Da li neko ima odgovornost za loše projektovanje, za neadekvatno održavanje? Ali na Balkanu, ništa ne čudi. I dok je Novi Sad tugujući za svojim žrtvama, mi u Bosni živimo u paralelnom univerzumu gdje ni poplave, ni smrt, ni katastrofe ne ostavljaju nikakav trag na vlasti. Samo se nastavlja šutnja.
U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina još uvijek broji posljedične štete od poplava. Gradovi su bili pod vodom, domovi su uništeni, ljudi su ostali na cesti, a nijedna ozbiljna reakcija vlasti nije se dogodila.
Pa, šta je novo? Poplave su se ponovile, to je tako.
Zašto bi iko nešto poduzeo? Nikome nije stalo da pomogne onima koji su ostali bez svega. Domaći vlastodršci su postavili spomenike sebi i svojim porodicama, dok građani čine svoj bestidni korak prema neizvjesnosti.
Niko ne odgovara. Ljudi još uvijek nisu smješteni ni u kontejnere. Zamislite tu ironiju: ljudi su ostali na cesti, a mi i dalje čekamo da nas vlasti podsjete da trebamo biti zahvalni što imamo nešto na što možemo „svojim radom da zaradimo“.
I tako se situacija nastavlja. I još nešto – maloljetnici danas postaju nosioci najopasnijih prijetnji: dojave bombi. Ova navika je postala epidemija. Preko društvenih mreža, oni šalju poruke o bombama, testirajući granice naše svakodnevne realnosti. I što se dešava? Vlasti šute. Ne reagiraju. Bezbjednost građana postaje puka šala. Ljudi lete u panici, dok oni koji bi trebali osigurati sigurnost, samo mijenjaju teme razgovora.
Ali šta radi narod? I oni šute. Oni čekaju. Da, čekaju. Bez pritiska, bez protesta, bez revolucije. Bolje je da bude nekom drugom gore. Jer samo kad pogodi drugog, onda je to nešto. I tako čekamo. Čekamo da neko iz tuđeg dvorišta krene u naš vrt da bi se trgnuli. Svi mi tako čekamo, jer to je najlakše. Naše apatično ponašanje je naš odgovor na krizu.
Zato na Balkanu, umjesto da zatražimo odgovornost, mi u tišini promatramo šta se dešava, a naš sljedeći korak je uvijek gubitak. I sve dok smo zadovoljni time što je nekome drugome gore, mi ćemo biti najpametniji na tastaturi, kritikujući iz svojih udobnih fotelja. Zašto ne stati na ulicu, zašto ne protestirati, zašto ne zahtijevati promjene? Pa zato što je lakše čitati vijesti i „lajkati“ postove. Lakše je biti komentator nego biti akcija. Lakše je osjećati se moćno jer smo nešto napisali. Tako svi ostajemo na tastaturi, dok se naši životni problemi gomilaju i postaju tragedije.
Na kraju, ako nam nešto ne bude udarilo izvan Balkana, suočit ćemo se s još jednim velikim problemom, a to je ljudski život. Lijekovi za onkološke pacijente čekaju. Ovi ljudi čekaju na svoju smrt, jer redovi za terapiju postaju još duži. Zdravlje je luksuz. A mi svi iz udobnosti naših domova, iz sigurnosti koja je sve manja, gledamo kako onkološki pacijenti umiru jer nisu imali „prioritet”. Da, čak i umiranje na Balkanu ima prioritet. I dok tražimo pomilovanje na društvenim mrežama, ljudi čekaju da prežive samo još jednu terapiju.
A šta radimo? Ništa. Ćutimo. I sve dok šutimo, mi smo svi pod nadstrešnicom. Svi čekamo da ona padne na nas. I kad padne, možda ćemo se probuditi, možda nećemo. Možda ćemo i dalje ostati kao što smo bili. Ustanovit ćemo da sve što nas je okruživalo, sve ono što smo ignorisali, sada nas je zgnječilo. Jer ovo nije samo problem sadašnjosti, ovo je problem našeg kolektivnog zaborava, naših neprestanih afera i naših neprestanih neodgovornosti. I da, još uvijek čekamo da padne – i onda ćemo tek shvatiti, možda prekasno, da je ona padala već godinama.