Uprkos brojnim zdravstvenim problemima hrabre žene ne odustaju. Ovo je priča o jednoj od njih.
Kad život postavi izazove, nema druge opcije, osim da se boriš. Ali neke su borbe teže od drugih. Takva je bila i borba Edite Turković. Prije 8 godina, njegovala je majku koja je imala karcinom dojke. Da bi, nakon izliječenja majke, saznala da i ona ima čvorić na dojci. Tu počinje njena borba za život.
“Zbog iskustva koje sam prošla sa majkom, bilo me strah, pitala sam na Kliničkom da li mogu da mi uklone to bez dalje procedure, samo da ne prođem hemoterapije kojih sam se najviše bojala. Da bi rekli da nema potrebe, sve je pod kontrolom, pratićemo. Ja sam u strahu pošla privatno hirurgu, odradila operaciju, da bi poslije 15 dana došao nalaz kancerogene ćelije u početnoj fazi. To je za mene bio tada smak svijeta”, rekla je Edita Turković.
Saznavši da ima karcinom dojke, kaže, kao da je izgubila tlo pod nogama. U mislima mnoga pitanja, kako saopštiti sinovima, suprugu, majci?
“Onog momenta to bude smak svijeta. I kad čuješ na tv, ili za nekog prijatelja, bude ti teško, a ne kad ti doživiš to, znači smak svijeta, zemlja pada, nebo se otvara. Ali kad misliš na porodicu, imaš snagu koja ga drži i zbog koje treba da se bori”, istakla je Turković.
Operacijom je dojka uklonjena, a onda je uslijedio proces liječenja. Tri operacije, 25 zračenja, hemoterapije i za Editu najteže, gubitak kose, što je, kako kaže, za svaku ženu gubitak ženstvenosti.
“Kad sam otišla na konzilijum, rekli su da moram 16 hemoterapija, od čega su one 4 crvene, đavolje kako ih zovemo što se primaju na 21 dan. Nikome ne bih voljela da prođe ni tu prvu, jer nakon prve počinje kosa opadati. To je onaj prvi udar za ženu. Ono što žena preživi, najgore nije ni to uklanjanje dojke koliko je taj prvi pramen kose koji ostaje u ruci, pa drugi, a gledaš se u ogledalo. I šta sad?”, pitala se ona.
Ali, kaže Edita, čovjek sve nedaće preživi. Ostanu traume i bolno sjećanje. Ipak, žali što je borba sa bolešću u BiH, nažalost, gotovo uvijek i borba sa zdravstvenim sistemom.
“Radila sam redovno kontrole, radili su mi biopsije, ali su mi govorili da su negativne. Da bih ja uradila privatno i evo do čega je došlo. Onda nedostatak lijekova i ostalo, hvala Bogu sve zavisi od stepena karcinoma, pa sam imala sreću da imam te terapije, a bilo je osoba da te srce zaboli, gledaš nekog od toga mu život zavisi, da li će preživjeti sljedećih 7 dana. Jako mi je žao ko nije u mogućnosti da privatno priušti ili nabavi lijek, a mnogo je takvih”, naglašava Turković.
Zbog toga se ova hrabra i vedra žena posvetila i humanitarnom radu. Kroz Svjetsku bošnjačku organizaciju za razvoj i saradnju, Uniju Bošnjaka dijaspore, te Forum žena porijeklom iz Sandžaka, pokušava pružiti pomoć. Jer, kada nevolja pokuca na vrata, nadležni uglavnom ne otvaraju. Čovjek ostaje sam, kaže Edita, a upravo ta zajednička tuga i muka zbliži ljude, piše N1