“Recitovao mi je stihove Skendera Kulenovića i govorio o bogatstvu našeg jezika legendarni Marko Vešović, Crnogorac, Sarajlija, čije su riječi istine odzvanjale u najtežim danima ranih devedesetih.
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku”, napisao je Forto.
Vešović je dizao glas protiv rata, pozivajući ljude da se urazume. No, vapaje književnika Marka Vešovića, gotovo niko nije čuo. Reći će kako su Srbi tada jednostavno bili gluhi, svojevoljno gluhi. Vrsni pjesnik ostao je u Sarajevu i kasnije napisao vjerojatno ponajbolje svjedočanstvo o sarajevskoj ratnoj epopeji, zbirku pjesama „Poljska konjica“.
Poljska konjica je angažirana knjiga – pjesnički angažman ovdje se svodi na potrebu da se ismije i osudi stravično ljudsko umijeće ubijanja. Za ratnog zločinca, koji je sam sebe proglašavao pjesnikom, Vešovićev stih kaže da krike svojih žrtava sluša kao ja kapanje rose, te opominje da ćemo Psihijatora kad ovaj rat okonča objesiti o uže dok ne nastupi smrt.
Poezija Poljska konjica, posvećena jednoj ubijenoj sarajevskoj djevojčici, prijateljici pjesnikove kćeri, ostat će kao blistavi spomenik jednoj jezivoj pomrčini rođenoj u glavama provincijalne balkanske inteligencije na koncu dvadesetog stoljeća.