Ovdje vrijeme kao da je stalo.
Mještani, već dva mjeseca, čekaju na pomoć koja nikako da stigne.
Domovi su im uništeni, kuće poplavljene, a ljudi ostavljeni da se snalaze kako znaju i umiju. Život u ovom selu postao je sablasan prizor, a njihove sudbine su odraz nesposobnosti sistema da reagira na humanitarnu krizu.
Pomoć koja dolazi isključivo od humanitarnih organizacija i pojedinaca ne može nadoknaditi dugoročnu i institucionalnu podršku koju su mještani Donje Jablanice zaslužili.
Mehanizacija za sanaciju ne dolazi, a privremeni smještaj za raseljene porodice još nije u funkciji. Jedino što stiže do mještana su obećanja – od lokalnih vlasti, preko kantonalnih do državnih. Svaka vlast prebacuje odgovornost na niže nivoe, a svi zajedno ostavljaju ljude bez konkretne pomoći.
Slušajući ljude poput Hanadi Zukić i Himze Begovića, jasno je da ništa ne može zamijeniti povratak u vlastiti dom.
No, ni to nije opcija jer ni država, ni općina nisu sposobni osigurati sigurnost.
Razumljivo je zašto Begović ne želi napustiti kuću, bez obzira na upozorenja – kuća je jedino što ima, a da bi preživio, mora ostati. Njegov izbor nije lak, ali je realan – samo ljudi poput njega znaju kakav je osjećaj biti prepušten samom sebi, a da niko ne dolazi da pomogne.
Na kraju, priče poput ove pokazuju kako vlasti u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu naučile odgovornost prema svojim građanima.
Svi nivoi vlasti daju obećanja, ali ništa se ne mijenja. U međuvremenu, ljudi ostaju razočarani, bez smještaja, bez pomoći i bez nade.
U ovoj situaciji, čini se da je samo ljudska solidarnost, a ne institucije, ono što održava nadu i preživljavanje. To je slika koja ostaje – ne u impozantnim obećanjima, već u tome što su, uopće, ljudi još uvijek tu, boreći se za opstanak.