Dobrotu duše bi poredili sa ovsenim pahuljicama, humusom ili slanutkom. Amarantom, čija sjemenkama, kus kusom i drugim podvalama 21. stoljeća.
“Dobra mu narav, radili smo skupa na pripremi Olimpijade. Dobar k’o slanutak”.
Isto tako za dobar hljeb kad se uredi, kad je mekan, kad je vruć kaže se da je kao duša.
To, ustvari, najviše i govori o povezanosti čovjeka sa hljebom.
Koliko god se navike mijenjale hljeb je uvijek prisutan u nekoj formi.
Jedni ga jedu sa makaronima, dok drugi bježe od hljeba, ali uzimaju u nekim modernim formama. Sa žitaricama, integralni, vakumiran, bez glutena, bez osnovnih hljebovskih sastojaka. No, jedu “hljeb” ili zavaravaju mozak da jedu hljeb. Dakle, pate se bez hljeba.
Kad hoće da se počaste, pojedu vruću kiflu, pa se opet pate do sljedećeg slobodnog termina za vruće pecivo.
Vruć hljeb može sa bilo čim, sve mu je par. Od paštete do pečenja. Od sardine do lososa. Ne zna se šta se bolje komponuje i šta daje bolju notu svim čulima u organizmu.
Pod prstima lijepo, u ustima, u nosu, u grlu, u stomaku. Teško da takvu profinjenu notu može postići “hljeb” sa polica marketa u kojima se prodaju kozmetika i zdrave namirnice.
Takav hljeb može uveseljavati samo one koji su u djetinjstvu voljeli jesti karton, a odrasli im nisu dali.