Nana Dudija Bjelobrvić živi od 120 maraka mjesečno socijalne pomoći, što jedva pokrije troškove za lijekove. Bez Dječije javne kuhinje, kaže, ne bi imala šta jesti.
“Uzmu mi sami moje zdjele što primim hranu, oni mi naspu, iznesu. Dobri su mi svi i nisam vjerovala da ima tako dobrog naroda”, kaže Bjelobrvić
Upravo zahvaljujući dobrim ljudima, obroci i mogu biti obezbijeđeni. Čekajući na vlast, Dudija i ostalih 424 korisnika bi dane provodili gladni.
“Ova kuhinja nam znači najbolje. Nemam ništa, nemam primanja”, govori korisnica kuhinje Enesa Hamhatašević.
“Imam minimalnu penziju, ali sam dijabetičar gotovo 40 godina i meni treba svaki dan pet maraka za trakice”, ističe penzionerka Kada Mehmedović
Dječiju javnu kuhinju otvorilo je prije sedam godina lukavačko Udruženje altruista “Ruke prijateljstva”, uz pomoć dobrih ljudi i volontera. Od tada je broj korisnika utrostručen.
“Da li više možemo da primamo… stvarno je prevelik broj korisnika. Uvijek je naše bilo ne možemo nikoga vraćati, ali kad iz praznog ne puca ništa. A kako će biti dalje, to ćemo vidjeti”, kaže Selma Zukić, predsjednica Udruženja altruista “Ruke prijateljstva”
Nedavno im je javnim pozivom iz Budžeta Lukavca odobreno tri i po hiljade maraka, što su iskoristili za nabavku namirnica. Dok svih ovih godina vlasti nijemo posmatraju, a korisnici ovise od donatora, ni ukidanje PDV-a na doniranu hranu ovoj kuhinji i njenim korisnicima nije donijelo nikakvu korist.
“Svjetlo na kraju tunela” daju oni koji, humanitarnim radom, žele popraviti stanje. Među njima je i mladi Haris, koji volontira već sedam mjeseci u Dječijoj javnoj kuhinji Lukavac.
“Kako radim drugu smjenu od pola tri, vidio sam da mogu time da ispunim svoje vrijeme, pa sam došao i stavio se na raspolaganje Kuhinji”, govori Likić.
Dječija kuhinja u Lukavcu oslikava stvarno stanje u BiH. Političarima luksuz, građanima kazani. Dok ima donacija, piše BHRT.