U intervjuu za naš portal, Čičić je komentarisao utjecaj ove odluke na ekonomski okvir Federacije BiH, naglašavajući ključne aspekte fiskalne politike, ali i izazove koje ovaj potez donosi domaćim poslodavcima.
Kao bivši ministar finansija KS i osoba s dugogodišnjim iskustvom u realnom sektoru, kako ocjenjujete trenutnu odluku Vlade FBiH o povećanju minimalne plaće na 1.000 KM?
– Mislim da je ovakva odluka Vlade FBiH u ovom trenutku vrlo hrabra i sigurno će u konačnici odlučiti sudbinu ove Vlade. Da li je odluka idealna? Nije, pogotovo zbog trenutka u kojem je donijeta, ali je, po mom mišljenju, prvi hrabar korak koji će morati inicirati sve daljnje odluke, uredbe i donošenje seta fiskalnih zakona.
Dugo godina su sindikati i radnici tražili zasluženo, barem minimalno dostojanstvo u vidu takve minimalne plaće. Nikada nije bilo sluha za njihove zahtjeve, i ovo je sigurno veliki iskorak za njih. Sada se očekuje od Vlade da ima sluha i za poslodavce te da uvaži njihove primjedbe tamo gdje su opravdane. Vlada, poslodavci i sindikati su socijalni partneri, i uvijek su najbolje odluke one koje se zajedno donesu, ako je to moguće. Ako nije, Vlada mora donositi odluke samostalno i odgovarati za njih građanima na izborima.
Čičić vrlo precizno opisuje složen problem koji uključuje ekonomske, društvene i etičke aspekte. Nelojalna konkurencija, praksa “isplata na ruke” i minimalne prijave radnika zaista imaju duboke posljedice na ekonomsku stabilnost i radnička prava u BiH.
Spomenuli ste problem nelojalne konkurencije i praksu isplate radnika kroz “koverte”. Kako takve prakse utječu na ukupnu ekonomsku stabilnost i radnička prava u BiH?
– Tu postoji više aspekata problema. Pokušao sam to sagledati kroz prizmu poštenog privrednika koji uredno prijavljuje radnike na punu plaću, pošteno plaća sve poreze državi i proizvodi određeni proizvod. S druge strane, imamo drugog privrednika koji proizvodi isti taj proizvod, ali radnike prijavljuje na minimalac, isplaćuje dobit uz plaćenih 10% poreza na dobit, a zatim dio te dobiti isplaćuje radnicima kroz famoznu “kovertu”. Ta praksa, koja je postala pravilo, a ne izuzetak, predstavlja klasičnu utaju poreza.
Pošto u cijenu proizvoda ulazi i trošak rada, ovaj drugi proizvod automatski postaje konkurentniji na tržištu zbog niže cijene, što stvara nelojalnu konkurenciju.
S druge strane, radnička prava su ozbiljno ugrožena. Radnici, prijavljeni na minimalac, imaju vrlo ograničenu kreditnu sposobnost. Također, kada dođu do zaslužene penzije, ona će biti minimalna zbog malih uplata doprinosa. Radnici se, nažalost, boje progovoriti jer su ucijenjeni mogućnošću otkaza, kojima se sada čak i javno prijeti u medijima.
Istovremeno, zagovara se uvoz stranih radnika iz trećih zemalja koji će, valjda, raditi za minimalnu nadnicu, pa i za “kovertu”. Nemam ništa protiv dolaska stranih radnika u obimu u kojem su potrebni, ali smatram da kao društvo prvo moramo riješiti dostojanstven status i plaću domaćih radnika i spriječiti njihov daljnji odlazak u zemlje EU.
Da li mislite da će povećanje minimalne plate doprinijeti smanjenju “koverta ekonomije” ili će dodatno otežati položaj poštenih poslodavaca?
– Pošteni poslodavci će, kao i do sada, nastaviti plaćati sve poreze i doprinose jer su tako navikli poslovati, a kod većine njih plaće su već sada iznad 1.000 KM. S druge strane, oni koji koriste praksu “koverti” vjerovatno će smanjiti ovaj oblik stimulacije, jer će postati manje atraktivan u računici. Ipak, taj problem se neće u potpunosti riješiti sve dok se pravosudni organi ozbiljno ne pozabave ovom problematikom.
Ja sam legalista, volim ovu državu i smatram da se država jača i gradi poštovanjem njenih zakona i plaćanjem poreza – sviđali se ti zakoni meni ili ne. Nažalost, često smo u javnosti velike patriote, ali kada treba platiti porez državi, mnogi traže načine kako ga izbjeći.
Zamislite šta bi se dogodilo u SAD-u ili Njemačkoj da neko utaji porez? Takva osoba bi sigurno završila na dugogodišnjoj robiji i morala platiti štetu. Zakoni nisu “švedski stol” s kojeg biramo šta nam se sviđa, a šta ne – moramo ih poštovati u cijelosti, bez izuzetaka.
Šta bi, po vašem mišljenju, bila ključna mjera za rješavanje problema nelojalne konkurencije i utaje poreza u BiH?
– Ključna mjera bi bila ažurniji rad inspekcija i tužilaštava, ali najviše očekujem od formiranja federalnog USKOK-a, poput onoga u Republici Hrvatskoj. Jedan od njihovih najvažnijih zadataka bio bi otkrivanje i procesuiranje slučajeva utaje poreza.
Sve dok neko ne dobije ozbiljnu optužnicu i presudu za ovaj vid utaje, teško ćemo ovu pojavu posmatrati dovoljno ozbiljno. Ja jedva čekam dan kada će federalni USKOK početi ozbiljno preispitivati porijeklo imovine onih koji isplaćuju radnike u “kovertama”.
Naveli ste da trenutna stopa poreza na dobit od 10% ide u prilog vlasnicima kapitala, ali da porez na dividende ne postoji. Da li smatrate da bi uvođenje poreza na dividende bilo pravednije i kako bi se moglo implementirati?
– Smatram da bi u okviru donošenja seta fiskalnih zakona obavezno trebalo razmotriti uvođenje poreza na dividende, makar u minimalnim procentima. Trenutno je situacija takva da ovaj porez postoji u mnogim državama u regiji i EU, dok u FBiH ne postoji. Time se svakom vlasniku koji prima dividendu na osnovu dionica omogućava da ne plati nikakav porez na taj prihod.
Isti slučaj je i s udjelima u firmama – prilikom isplate dobiti osobama koje imaju udjele, također nema poreza. Ovu situaciju najviše koriste strane banke koje, potpuno legalno, prebacuju dobit svojih poslovnica u BiH u svoje matične zemlje, bez ikakve obaveze plaćanja poreza. To im omogućava trenutno zakonsko rješenje, koje je i dopušteno i legalno, ali svakako zahtijeva izmjene.
Kako komentirate povećanje profitnih marži nekih kompanija tokom inflacije? Je li to signal da tržište u BiH nije dovoljno regulisano?
– Javan je podatak da su privredni subjekti u FBiH u 2023. godini prijavili 5,3 milijarde KM dobiti iz poslovanja. Rast te dobiti, izražen u procentima, dvocifren je u odnosu na prethodne periode, dok prihodi tih istih firmi ne rastu istom stopom.
To nas dovodi do zaključka da su kompanije, pored snažne i sveprisutne inflacije, povećavale i svoje profitne marže, predstavljajući to krajnjim potrošačima kao dio ukupnog efekta inflacije.
Iako je pravo kompanija da vode vlastitu poslovnu politiku i povećavaju profitne marže, smatram da bi bilo pošteno prema građanima da im se jasno objasni da sva poskupljenja nisu isključivo rezultat inflacije, već i odluka trgovaca da povećaju svoje marže.
Spomenuli ste strane trgovačke lance koji već sada nude radnicima veće plaće od minimalca. Šta to govori o mogućnostima domaćih poslodavaca da poboljšaju uvjete za radnike?
– Na naše tržište dolaze strani trgovinski lanci koji, još prije nego što su otvorili prve radnje, zapošljavaju naše radnike, šalju ih na obuke i školovanja, te im isplaćuju plaće znatno veće od minimalca. Pored toga, plaćaju pune doprinose i poreze. Neki će reći da su oni veliki i da si mogu priuštiti takvu praksu, ali nisam vidio nijednu stranu firmu koja ulazi na tržište, a da nije izradila ozbiljan poslovni plan i precizno izračunala trošak plaća koje mogu isplatiti, a da pri tome ostvaruju značajnu dobit.
S druge strane, imamo domaće lance koji iskazuju desetine miliona KM dobiti, a radnicima isplaćuju plaće između 700 i 1.000 KM. Iako je to zakonski legalno, postavljam pitanje: je li to pošteno i, na kraju krajeva, moralno?
Koliko bi uvođenje poreza na nekretnine na federalnom nivou moglo pomoći u smanjenju socijalnih nejednakosti i stvaranju stabilnijeg sistema?
– Smatram da je izuzetno važno donijeti federalni zakon o porezu na nekretnine, jer su do sada ovi zakoni različito tretirani po kantonima, čime je nastala neujednačenost između kantona koji su svako na svoj način regulirali ovu oblast.
Ovaj zakon je ključan jer smo svjedoci da pojedinci gomilaju imovinu u nekretninama. Smatram da bi svako ko posjeduje dvije, tri ili više nekretnina trebao plaćati dodatni porez na imovinu, i to progresivno. To bi dovelo do povećanja ponude nekretnina na tržištu, što bi potom smanjilo nerealno visoke cijene nekretnina, posebno u Sarajevu. Sada je situacija takva da jedan mladi bračni par teško može sebi priuštiti kupovinu prve nekretnine, čak ni kroz dugoročni kredit.
Napomenuli ste važnost jačanja fondova za zdravstvo i penzije. Kako osigurati da povećani doprinosi zaista idu u te svrhe i da građani osjete poboljšanja?
– Uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje idu direktno u fondove Zavoda zdravstvenog osiguranja (ZZO), i ti se fondovi moraju trošiti isključivo u zakonom definisane svrhe. Ovaj proces je lako kontrolirati.
Doprinosi za PIO trenutno idu u budžet Federacije BiH, jer je Fond prebačen na budžet iz razloga što sredstva koja se prikupe kroz doprinose za PIO nisu dovoljna za isplatu svih penzija. Zbog toga se nedostajući iznos nadoknađuje iz budžeta Federacije BiH, pa, bez obzira na dodatne uplate doprinosa, sredstva će biti upotrijebljena za isplatu penzija.
Kao što sam napomenuo, svi moramo raditi na jačanju ovih fondova kako bismo sutra mogli zahtijevati bolje zdravstvene usluge i više penzije za naše penzionere. Penzioneri, kao i radnici sa minimalnim plaćama, zaslužuju da im se vrati minimalno dostojanstvo kroz bolje penzije i veća prava koja su zaslužili svojim vrijednim radom.